Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Rođen sam 1972. godine, što znači da sam za najvažniju godinu u povijesti jazza saznao iz druge, pa čak i treće ruke. Nije to bilo znanje koje mi je netko prenio u školi ili na ulici, nije došlo uz popratnu knjigu ili dokumentarac na televiziji, nego kroz šum ploča koje su puštali stariji.
Bilo je to u vrijeme kada smo još uvijek presnimavali kazete jedni drugima, kad je bilo normalno nekoliko puta mjesečno otići kod nekoga tko ima gramofon samo da se sluša. Informacija nije bila brza, ali je bila gusta. Ako si želio nešto čuti, morao si znati gdje ćeš to čuti. Ako si želio nešto razumjeti, trebao si imati nekoga tko će ti otvoriti vrata.
Za mene, jazz nije došao kao gotova stvar. Nije to bio glazbeni stil koji se nudio na pladnju, niti je bio dio svakodnevnog radijskog programa u Bjelovaru osamdesetih. Bio je više nalik na kriptirani jezik, govor kojim su pričali neki čudni ljudi iz starijih generacija.
Uputstvo za uporabu
Ljudi koji su znali razliku između cool i hard bopa, koji su koristili riječi poput “modalni”, “atonalan” i “free” s nekim gotovo religioznim tonom. U početku sam to slušao iz znatiželje, iz potrebe da dokažem da mogu razumjeti ono što se ne da objasniti u tri minute.
Jer jazz nije dolazio s uputstvom za uporabu.
Slušati ga značilo je ostati usamljen s glazbom koja je sama po sebi često bila usamljenija od bilo čega drugoga.
A ipak, nešto u tom zvuku – nešto u načinu na koji je saksofon zavijao, kako su bubnjevi pucali mimo očekivanja, kako je klavir šaptao pa vrištao – ostajalo je sa mnom dulje od većine tadašnje rock glazbe. I kad sam prvi put čuo “So What”, činilo mi se da vrijeme staje.
Ne zato što sam odmah shvatio što se događa, nego zato što je glazba izgledala kao da ni sama ne zna kuda ide, a opet ide točno kamo treba.
Bilo je to mnogo kasnije kad sam saznao da se sve to – sve te moje omiljene ploče, ti rani orijentiri u jazzu – dogodilo upravo u jednoj godini. 1959. Bila je to godina kad su Miles Davis, Charles Mingus, Dave Brubeck i Ornette Coleman – svaki na svoj način – otvorili vrata koja se više nisu mogla zatvoriti.
Godina u kojoj je jazz prestao tražiti dopuštenje i krenuo svojim putem…
Godina kad su harmonije popustile, ritmovi se prelomili, a pravila počela ispadati iz jazza jedno po jedno.
Ali o tome nisam ništa znao dok nisam sjeo s čovjekom koji mi je sve to objasnio s toliko mirnoće kao da mi govori gdje je kiosk s najboljim burekom u kvartu.
Profesor Vojo Kranželić
Profesor Vojko Kranželić bio je jedan od onih ljudi kakve ne zaboraviš. Imao je taj neki pogled iz kojeg si odmah znao da su mu note bile jednako važne kao i rečenice, da mu glazba nije bila samo zvuk nego i filozofija, svjetonazor, način postojanja. Nije me uveo u jazz na silu – nije bilo predavanja ni tablica – nego samo jedan dan, s gramofona, pustio “Lonely Woman”.
I tu sam stao. Jer nisam znao što me pogodilo.
Bio je to moj prvi kontakt s Ornetteom Colemanom, moj prvi korak prema nečemu što tada nisam znao nazvati free jazzom, ali sam znao da je slobodnije od svega što sam ikada slušao.
Albumi koji su promijenili mapu jazza
I kako to obično biva, kad jednom kreneš tim putem, više nema natrag. Počeo sam kopati unazad, prema tim čudesnim mjesecima 1959., kad su se gotovo simultano pojavili albumi koji su promijenili sve.
“Kind of Blue” – možda najpoznatiji i najtiši manifest revolucije. “Time Out” – ritmički eksperiment koji se probio i do mainstreama. “Mingus Ah Um” – politička buka pretočena u genijalnu glazbu. I “The Shape of Jazz to Come” – upozorenje da dolazi nešto što nećemo moći smjestiti u dosadašnje ladice.
Ti su albumi nastali neovisno jedni o drugima, različiti u pristupu, tonu i ideji, ali zajedno su promijenili mapu jazza. I više od toga – promijenili su našu sposobnost slušanja. Naučili su nas kako se slušaju rubovi, tišina, lom i oslobađanje.
”Slušaj što ne svira. To je jazz…”
I svaki put kad ih slušam – i danas, s tolikim godinama i pločama iza sebe – vraćam se onom trenutku kad mi je profesor Kranželić rekao: “Slušaj što ne svira. To je jazz.”
Tako se ova priča vraća tamo gdje je i počela. Ne u 1959. godinu, nego u trenutku kad slušaš i ne znaš što će se dogoditi. Kad glazba prestane biti poznata i postane mogućnost.
Ostatak teksta bit će pokušaj da se ispriča ta mogućnost, da se uhvati nešto što se možda ne može uhvatiti.
Krenut ću redom – album po album – ne kao povjesničar, nego kao netko tko je, s kazete i kasnije s ploče, pokušavao čuti ono što je 1959. godine promijenilo jazz i sve nas koji ga pokušavamo razumjeti.
KLJUČNI ALBUMI 1959. GODINE
Miles Davis – Kind of Blue
Postoji trenutak u životu svakog ljubitelja jazza kad prvi put čuje Kind of Blue. To nije samo album – to je obred. Meni se to dogodilo negdje krajem osamdesetih, na ploči koju sam posudio od jednog prijatelja čiji je otac bio profesor glazbene teorije. Bila je to crna, neoznačena BASF kazeta. Nije na njoj pisalo ništa osim “Miles”, kemijskom, izblijedjelim rukopisom. Nisam znao što očekivati, nisam znao ništa o modalnom jazzu, nisam ni znao tko svira osim Davisa. Samo sam pritisnuo “play”.
Kad je krenula “So What”, kao da sam ušao u sobu u kojoj je tišina imala svoju melodiju.
Nema žurbe.
Bas otvara, zatim klavir, pa tek onda truba. Sve je bilo smireno, a opet napeto, kao da se svaki ton rađa u tom trenutku. Nisam tada znao da slušam improvizacije na skicama koje je Miles samo uputno nacrtao bendu, nisam znao da je to glazba slobodna od klasičnih harmonijskih lanaca. Ali znao sam da slušam nešto potpuno drugačije. Kao da je netko skinuo zidove između mene i glazbe.
Zapravo, Kind of Blue je bio prvi jazz album koji sam mogao slušati i kad nisam “raspoložen za jazz”. To je, čini mi se, dio njegove moći: ne traži da ga pratiš, ali te ne pušta na miru. Kasnije sam shvatio da je upravo ta tiha revolucija modalnosti omogućila mnogim drugim glazbenicima da istražuju prostor između nota, da se ne oslanjaju više na akordsku progresiju nego na raspoloženje, atmosferu, otvoreni prostor.
Da je 1959. izdan samo ovaj album, to bi već bilo dovoljno da se ta godina pamti. No, tek smo počeli.
The Dave Brubeck Quartet – Time Out
Ako je Kind of Blue bio tih, dubok i introspektivan, onda je Time Out bio kao geometrijski obrazac u pokretu. Nisam ga prvi put čuo u komadu, nego u fragmentima. “Take Five” je već tada imala status klasika – vrtjela se čak i na radiju, pojavljivala u televizijskim emisijama, na reklami za kavu, ako se ne varam. Ali prava snaga albuma otkriva se tek kad ga slušaš cijelog, u komadu.
Brubeck je tu odlučio ignorirati konvencionalni 4/4 ritam i počeo eksperimentirati s “čudnim” mjerama – 5/4, 9/8, 7/4… Za slušatelja koji dolazi iz rock konteksta – gdje je sve gotovo uvijek “na četiri” – to je u početku bio mali šok. No, kako sam ga više slušao, shvatio sam da “čudno” ne znači neprirodno. Brubeck i njegov kvartet (posebno Paul Desmond na alt saksofonu i Joe Morello na bubnjevima) svirali su s takvom lakoćom da su te neparne mjere počele zvučati kao ples.
U to vrijeme još nisam bio svjestan da je Time Out bio i jedan od najprodavanijih jazz albuma ikad. Nisam znao da je mnogima bio ulaz u jazz. Ali mi je bilo jasno da je ovaj album “otvorio vrata” – i to ne samo slušanju, nego i razmišljanju. Naučio me da se može drugačije. Da ritam ne mora biti prepreka, nego avantura.
Charles Mingus – Mingus Ah Um
Mingus je bio – i ostao – najnepredvidljiviji. Prvi put kad sam čuo Mingus Ah Um, bilo mi je previše. Previše promjena, previše glasova, previše emocija. Nisam znao kamo bih s tom glazbom. Nije bila lijepa kao Davis, nije bila elegantna kao Brubeck. Bila je… uznemirujuća.
A onda, s vremenom, počeo sam je slušati drugačije. “Better Git It In Your Soul” otvara album kao gospel u deliriju, a već sljedeća “Goodbye Pork Pie Hat” odlazi u tišinu tuge. Mingus nije radio glazbu za pozadinu, on je stvarao glazbu za raspravu, za unutarnju borbu. Bilo je tu svega – bluesa, swinga,
ekspresionizma, pa i protesta. Bio je to jazz s političkom svijesti, što sam kasnije shvatio kroz “Fables of Faubus” – kompoziciju posvećenu guverneru iz Arkansasa koji se protivio integraciji crnaca u škole.
U Mingusovoj glazbi sve je bilo osobno. Slušati Mingus Ah Um značilo je ući u nečiju unutarnju oluju. Nije bilo lako, ali je bilo nužno. I zato ga danas smatram jednako revolucionarnim kao i Davisa i Colemana. Ako je Miles bio šapat, Mingus je bio urlik – ali oba su govorila istu istinu.
Ornette Coleman – The Shape of Jazz to Come
Kad sam prvi put čuo ovaj album – zahvaljujući profesoru Kranželiću – sve ono što sam mislio da znam o jazzu srušilo se u jednoj noći. Profesor je rekao: “Ovo je kao da slušaš svijet bez gravitacije.” I bio je u pravu. Nema klavira, nema harmonijske podloge, samo Coleman i Don Cherry na limenim puhačima, te ritam sekcija koja odbija držati ih “na uzdi”.
“Lonely Woman” je bio moj ulaz. U toj pjesmi sve je bilo zgužvano i tužno, a opet gotovo nevino. Zvuk Ornetteovog plastificiranog saksofona bio je grub, ali i ranjiv. Free jazz – iako tada nisam znao da se tako zove – nije tražio razumijevanje, tražio je otvorenost.
Profesor Kranželić nije mnogo objašnjavao. Samo bi pustio, pričekao i rekao: “Čuj, to ti je ono kad glazba više ne traži dozvolu.” I u tom trenutku sam shvatio: jazz 1959. nije samo promijenio pravila – odbacio ih. I Coleman je bio predvodnik te revolucije.
Još važnih albuma iz 1959. godine
I onda, kao da četiri remek-djela nisu bila dovoljna, 1959. je donijela još cijeli niz albuma koji bi, u bilo kojoj drugoj godini, mogli stajati kao samostalni vrhunci karijera i epoha.
John Coltrane – Giant Steps (pionirski rad s progresijama koje su postale standardi)
Cannonball Adderley – Cannonball Adderley Quintet in Chicago (s Coltraneom prije nego što su se razdvojili u različitim smjerovima)
Art Blakey & The Jazz Messengers – Moanin’ (hard bop u svom najfinijem obliku)
Bill Evans Trio – Portrait in Jazz (klavirski jazz u svom najlirskijem izdanju)
Duke Ellington – Anatomy of a Murder (Original Soundtrack) (filmska glazba kakvu samo Ellington može stvoriti)
Horace Silver – Blowin’ the Blues Away (svijetla i energična strana hard bopa)
Thelonious Monk – 5 by Monk by 5 (još jedno inovativno remek-djelo)
Lee Morgan – Lee Morgan Sextet (još jedno nezaobilazno izdanje hard bopa)
Benny Golson – Gone with Golson (sjajan spoj sofisticiranih aranžmana i improvizacije)
Jimmy Smith – The Sermon! (orguljaški jazz u svom vrhuncu)
Max Roach – We Insist! Freedom Now Suite (jazz kao politička izjava)
Wes Montgomery – The Incredible Jazz Guitar of Wes Montgomery (jedan od najutjecajnijih jazz gitarističkih albuma ikad)
Godina u kojoj je jazz pustio sidro i zaplovio
Kad danas razmišljam o 1959., ne vidim to kao godinu iz povijesti. Više kao ideju. Kao onaj trenutak kad prestaješ sumnjati i kreneš. Glazbenici su te godine prestali pitati “možemo li?” i jednostavno su rekli “evo vam – slušajte, pa vidite što ćete s tim”. I nisu svi mogli odmah, naravno. Trebalo je vremena da se sve to probavi. Meni su trebale godine.
Jer ako nešto učiš iz te godine, onda je to da jazz ne mora biti ugodan da bi bio istinit. Davis ti ne govori što osjećaš – samo ti ponudi prostor da to sam shvatiš.
Brubeck te izbaci iz ravnoteže, ali te uhvati kad padneš. Mingus ti rastavi srce pa ga ponovno sastavi bez pitanja. A Coleman? On ti pokaže da srce možda nije ni u grudima nego negdje sasvim drugdje, u nekom tonu koji ne znaš ni kako se zove.
Svemir mogućnosti
Kad sam ih prvi put slušao, nisam razmišljao o kontekstu. Nisam znao da je 1959. godine bila godina kad je Fidel Castro ušao u Havanu, kad je Nixon debatirao s Kennedyjem na televiziji, kad su u Americi rasne tenzije kuljale iza svakog ugla. Ali sad mi se čini da sve to nije bilo slučajno. Jer jazz nikada nije bio samo glazba – bio je odgovor.
I kad slušaš te albume, čuješ kako glazbenici odgovaraju svijetu koji više ne priznaje stare obrasce.
I sve te ploče, sve te kompozicije, sve te improvizacije – one ne bi imale težinu da nisu bile dio nečeg većeg. Da nisu došle upravo te godine.
Jer 1959. nije bila samo prekretnica – bila je raskršće gdje su svi putevi vodili prema nečemu novom. I umjesto da se međusobno ponište, ti su putevi otvorili cijeli svemir mogućnosti.
Jazz je uvijek pitanje
Zato se ta godina ne zaboravlja. Nije to samo zato što su izdana četiri velika albuma, niti zato što je “The Shape of Jazz to Come” bio naslov koji je zvučao kao proročanstvo. Nego zato što se tu dogodilo nešto što ne možeš izmjeriti brojem ploča. Dogodila se promjena svijesti. Dogodilo se odrastanje glazbe.
Dogodio se trenutak kad su glazbenici prestali igrati prema pravilima i odlučili pisati vlastita.
I tu se krug zatvara. Vraćam se sebi – onome tko je ’72. rođen, a ’89. prvi put čuo “So What”, tko je uz profesora Kranželića ušao u free jazz kao u hladnu vodu bez straha.
Danas, kad slušam sve te albume iz 1959., više ih ne slušam kao povijest. Slušam ih kao sadašnjost. Jer svaki put kad ih pustiš, oni se ponovno dogode.
Nema nostalgije u toj glazbi. Samo mogućnost.
A možda je to ono najvažnije što nas je 1959. naučila; jazz nije nikada gotov. On je uvijek pitanje. I najbolji odgovori dolaze kad se usudiš slušati.
