Piše: Darko Podravec

Napokon su popustili Australski kontinentalni požari. Izgorjela je površina veličine Njemačke na kontinentu 30 posto manjem od Europe. Nije to nešto neobično, događala se u manjem obimu i ranijih sezona požara na najsušnijem kontinentu. Slično kao i u Africi, reći će mnogi. Onda vjerojatno nije problem što smo iste godine imali masovne umjetno izazvane požare na jednom od najvlažnijih kontinenata, u Amazoniji? Ili u Sibiru, ako smo već zaboravili. Kalifornijski mega-požari su redoviti, ali male mice u odnosu na prethodno navedene.

Inače bih se složio da se radi o prirodnim procesima izmjene stare i mlade vegetacije koji pogoduju održavanju biološke raznolikosti i ograničavanju širenja pojedinih bolesti i nametnika, ali ipak živimo u svijetu koji smo u stotinjak godina u atmosferu izbacili onoliko ugljičnog dioksida koliko su ih drevne šume i morski organizmi tisućama godinama skladištili u svojim tijelima koja su završila u dubokom podzemlju. Zato ne treba čuditi što danas u zraku koji udišemo ima više tog plina nego u bilo kojem mjehuriću prastarog zraka zamrznutog u bilo kojem sloju polarnog leda debelog gotovo pet kilometara, starog stotinama tisuća godina. Pita li se itko koje će to šume i nakon koliko vremena usisati sve te interkontinentalne dimove koji trenutno opasuju cijeli naš planet? Uključujući i ove australske koji su nakon desetljeća i desetljeća prethodnog skladištenja oslobođeni u svega nekoliko tjedana?

Hrvatska se može utješiti kako se relativno uspješno uz prekograničnu suradnju i uvoznim tehnologijama bori sa simptomima klimatskih promjena – šumskim požarima, koji bi mogli zaprijetiti i unutrašnjosti jer klimatske prognoze DHMZ-a najavljuju širenje suhe mediteranske klime znatno dalje od obale. Međutim, može činiti samo to, tješiti se, jer diljem Hrvatske svaki dan cijele godine, gore nevidljivi požari. Nisu nekontrolirani nego u pećima termoelektrana na šumsku biomasu. Ako uzmemo da jedan kilogram drveta daje 4kWh energije, a za sada imamo instaliranih takvih termoelektrana od barem 40MW, neka netko izračuna koliko se čega godišnje pretvori u što i koliko će vremena trebati za ponovnu apsorpciju izrastanjem nove šume na mjestu “spaljene”. U kojem smjeru vodi strategija bez jasnih ciljeva i javno prezentiranih kapaciteta za ponovno skladištenje CO2?

Zato ne čude reakcije aktivista koji prijavama inspekcijama pozivaju na istrage protiv Hrvatskih šuma, a pojedinci priželjkuju moratorij na sječu u Hrvatskoj. Jednostavno zbog toga što nigdje nije jasno vidljiva veza između planova gospodarenja šumama, rezultata na terenu i posljedica za okoliš. Sve je to uredno administrativno zakukuljeno. Zbog općeg gubitka povjerenja u državne institucije potrebna je mogućnost kontinuiranog internetskog pristupa svim podacima Hrvatskih šuma kao firmi koja raspolaže ogromnim javnim dobrom i novcem iz državnog proračuna. Na taj način bi u realnom vremenu i znanstvenoj zajednici bio vidljivo što je, kada, u kolikoj količini i u koju svrhu porušeno, koliko je pri tome i nakon toga CO2 ispušteno i za koliko vremena će se ta količina ponovo apsorbirati. Jer samo ako postoje realni i mjerljivi podaci o svim učincima i posljedicama mogu se očekivati odgovarajući propisi i zaštita kao odlučan primjer zemlje članice EU (koja ovih 6 mjeseci čak treba predsjedati tom unijom) koja je nedavno proglasila klimatsku krizu.

Zaštita šuma određivanjem kvota i praćenjem njihovih iskorištavanja sukladno tome je li ili nije u nekom Natura 2000 području bila bi bolja od moratorija na sječu koji bi uništio još jedan hrvatski ekonomski sektor. Treba znati da je za uvođenje takvog sustava nadzora i kontrole uzaludno je pritiskati Hrvatske šume koje su obavezne provoditi dugi niz postojećih zakona, propisa i strateških dokumenata koje kreira i donosi politika kroz naše izabrane zastupnike u Saboru, Vladi i ministarstvima. Zapravo njih treba pritisnuti glasnim pitanjima što će učiniti i gdje je njihova odgovornost. Hrvatski udio u globalnim zagađenju je zanemariv, ali zato su posljedice naše pasivnosti za našu lokalnu budućnost vrlo velike, pa je ove godine na građanima i civilnom društvu odgovornost da pronađu i izaberu vlast koja će im osigurati budućnost. Baš kao što je to bio nedavni slučaj u ostatku Europe.

Sve ove probleme treba shvatiti kao priliku, jer svijet današnjice zahtjeva odlučne tehnološke skokove za spas okoliša u bliskoj budućnosti što posljedično stvara izvanredne tržišne i poduzetničke prilike, čak i za naše gospodarstvo. Što skreće pažnju na to da su Hrvatskoj potrebne značajne promjene u razmišljanju o načelima vođenja države, jer trenutna hrvatska industrija nije sposobna uspješno i bez proračunskih krpanja proizvoditi niti bicikle, a kamo li brodove, vlakove i štogod drugoga potencijalno pogonjeno obnovljivim izvorima energije. A da o ulaganjima u inovacije koje bi dale doprinos razvoju tehnologija proizvodnje raznih materijala koje bi uklonile ili umanjile potrebu za preradom drveta da ne govorimo.

Comments

comments