Piše: Matija Jakšeković
Da bi se razumio jedan od najdugotrajnijih i najupornijih društvenih sukoba u Bjelovaru, potrebno je odmah precizirati predmet spora.
Ne radi se o ideologiji, politici, identitetima, ratovima, novcu ili budućnosti grada.
Ne radi se čak ni o nepravdi.
Radi se o jednom krajnje konkretnom, gotovo banalnom pitanju: jesu li u nekadašnjoj bjelovarskoj Nami postojale pokretne stepenice ili nisu.
Taj sukob traje više od 10 godina i pokazuje zavidnu otpornost na zaborav, pomirenje i elementarnu potrebu da se krene dalje.
Važno je, međutim, precizirati jednu stvar. Sukob se posljednji javno rasplamsao 2018. godine.
Nakon toga nastupilo je razdoblje prividnog mira — ne mira u smislu rješenja, nego mira u smislu potisnute napetosti.
Tema je tinjala ispod površine, povremeno se pojavljivala u uskim krugovima, na kavama i obiteljskim ručkovima, kao nešto o čemu se zna da postoji, ali se iz pristojnosti ne poteže bez razloga.
Pravi problem nastaje sada — u trenutku kada je netko, godinama kasnije, pronašao članak s portala Bjelovar.live iz 2018. godine i usudio se ostaviti novi komentar.
Taj čin, sam po sebi bezazlen, proizveo je učinak koji se može mjeriti s otvaranjem Pandorine kutije ili bacanjem zapaljene šibice na suho sijeno.
Ono što je godinama bilo zatvoreno, potisnuto i prešućivano, u jednom se trenutku razlilo u javni prostor.
Rasprava koja je mirovala poput tinjajuće vatre, ponovno je dobila kisik. Dovoljna je bila jedna iskra da se u trenu zapale stare tvrdnje, stare uvrede i stare sigurnosti u vlastito pamćenje.
Kao i svaki požar koji se dugo priprema, ni ovaj nije nastao iznenada — samo je čekao da ga netko ponovno rasplamsa.
Komentari koji su uslijedili djeluju gotovo liturgijski. Kratka, odlučna negiranja.
Jednako odlučne potvrde.
Opsežna svjedočanstva s preciznim opisima ulaza, smjera kretanja, širine stepenica, boje, ventilacije, pa čak i temperature zraka. Pozivanje na osobno iskustvo, radni staž, roditelje, djetinjstvo i potpunu sigurnost u vlastito pamćenje.
Nitko ne sumnja. Nitko ne relativizira.
Nitko ne ostavlja ni najmanji prostor mogućnosti da bi druga strana mogla imati jednako legitimno, ali drugačije sjećanje.
Vrlo brzo rasprava prestaje biti rasprava o prostoru i pretvara se u raspravu o ljudima. Argumenti se ne pobijaju — oni se diskreditiraju.
Sugovornici se ne ispravljaju — oni se procjenjuju.
Pamćenje postaje dokazni materijal, a osobno iskustvo neprikosnoveni sud.
U takvom okruženju povišeni ton nije nuspojava, nego očekivani stadij rasprave. Razum nije cilj; pobjeda jest.
Ipak, upravo tu ova priča dobiva neočekivano povoljan društveni obrat.
U vremenu u kojem su društvene podjele duboke, osobne i opasno stvarne — u kojem se ljudi razilaze oko vrijednosti, identiteta, prava, prošlosti i budućnosti — činjenica da se jedan grad s tolikom strašću dijeli oko pokretnih stepenica djeluje gotovo oslobađajuće.
Umjesto da se sukobi vode oko pitanja koja ostavljaju trajne rane, oni se vode oko nečega što, u najgorem slučaju, završava ljutitim komentarom, prekidom razgovora i dubokim uvjerenjem da je druga strana nepovratno u krivu.
Sociološki gledano, pokretne stepenice ovdje funkcioniraju kao idealan, siguran objekt sukoba. Dovoljno su važne da izazovu emocije, ali dovoljno bezopasne da ne proizvode stvarne posljedice.
One služe kao ventil za kolektivnu potrebu da se zauzme stav, obrani sjećanje i potvrdi vlastiti identitet, bez opasnosti da se društvo doista raspadne oko pitanja koja bi to mogla učiniti nepovratno.
U tom smislu, rasprava o stepenicama djeluje gotovo terapijski.
Ona okuplja, potiče interakciju, održava živom zajedničku prošlost i podsjeća da grad još uvijek dijeli imaginarij.
Paradoksalno, upravo ta stalna svađa svjedoči o postojanju društvene povezanosti. Da nema zajedničke memorije, ne bi bilo ni sukoba. Da nema zajednice, ne bi bilo ni potrebe da se ona brani s tolikom žestinom.
Zato treba biti iskren: ovaj tekst neće smiriti raspravu.
On će je gotovo sigurno dodatno raspiriti. Netko će se u njemu prepoznati, netko povrijediti, netko će još jednom napisati da ”zna što je vidio”, a netko će, sasvim sigurno, opet iskopati neki stari članak i udahnuti mu novi život u komentarima.
U tom smislu, preuzimam punu odgovornost kao autor ovog teksta za novi val rasprava o pokretnim stepenicama u bjelovarskoj Nami.
Ako se već moramo dijeliti, možda je zdravije da to činimo oko jednog para imaginarnih stepenica nego oko svega onoga oko čega se danas dijelimo.
A ako nam je za osjećaj zajedništva potreban barem jedan mit — onda je teško zamisliti bolji, uporniji i zabavniji od ovoga.
