Bare je ostavio dublji trag nego što smo možda i sami svjesni

Majke su osnovane u proljeće 1984. godine u Vinkovcima. Zašto baš to ime, nije sasvim jasno.

Možda iza njega nije stajala nikakva velika filozofija, možda je jednostavno odabrano, a tek je s godinama dobilo značenje koje njegovi osnivači nisu mogli predvidjeti.

Majka je simbol sigurnosti, topline i utočišta. Početak je života, prva sigurnost i mjesto kojem se vraćamo kad nas svijet slomi. 

Ona je i početak i kraj, mjesto odakle krećemo i kojem se, kad se putem izgubimo, cijeli život pokušavamo vratiti.

A njezin gubitak ostavlja prazninu koju je nemoguće ispuniti.

U tome ima nečega što se meni savršeno uklapa u glazbu Majki – u njihove priče o ljubavi, samoći, promašajima, boli i ljudima koji se, unatoč svemu, nastavljaju boriti sami sa sobom.

Ne tvrdim da je ime nastalo iz takve ideje. Možda je njegovo značenje sasvim drukčije.

Ali meni danas, nakon svih tih godina, zvuči upravo tako. Kao podsjetnik na ono što tražimo kad se svijet oko nas raspada i na ono što nam ostaje kad se ugase svjetla.

Sve je počelo s pjesmom koja me pratila cijeli život

Prvi put sam Majke čuo 1993. godine. Imao sam jedanaest godina. ”Mršavi pas” mi je bio malo pretežak, priznajem. 

Više mi je odgovarala ”Budi ponosan”, pjesma uz koju sam polako počeo otkrivati Majke i glazbu koja će me pratiti godinama.

Tada nisam znao puno o Baretovu životu niti sam razmišljao o tome što stoji iza njegovih pjesama. 

Jednostavno su mi se svidjele. Nešto me privuklo i više me nije pustilo. 

Danas za to imam jednostavan naziv – autentičnost.

Početkom 90-ih slušali su se Nirvana, Pearl Jam, Metallica, punk i grunge. Bio je to glazbeni svijet na kojem sam odrastao, a u njemu su posebno mjesto imale i Majke.

Nisu zvučale poput drugih bendova. Imale su svoj sirovi blues, prepoznatljiv zvuk i Baretov glas koji se nije mogao zamijeniti ni s čijim drugim.

Album ”Vrijeme je da se krene” i danas rado poslušam. Pjesme poput ”Mene ne zanima”, ”A ti još plačeš”, ”Odvedi me” i ”Baretov blues” podsjećaju me na vrijeme u kojem su nastale, ali nisu ostale zarobljene u njemu. I dalje ih vrijedi slušati.

Majke nisu bile samo još jedan bend koji smo slušali 90-ih.

Za mene su dio odrastanja, a vjerujem da je tako i za mnoge druge koji su uz njih otkrivali rock glazbu.

Bare nije bio svetac. Bio je čovjek koji nije skrivao svoje pukotine

S vremenom sam počeo više pratiti i Bareove intervjue. 

Posebno pamtim njegovo gostovanje u emisiji ”Nedjeljom u 2”.

Znao je govoriti otvoreno, bez previše uljepšavanja, pa i o političarima i ljudima koji se glasno pozivaju na domoljublje, a njihovi postupci ne prate uvijek ono što govore.

I tu se, na neki način, vraćamo pjesmi ”Mene ne zanima”. Kad je danas slušam, ne mogu je odvojiti od svijeta u kojem živimo.

Od ljudi kojima je novac postao najvažnija mjera svega, od onih koji jedno govore, drugo rade, a treće očekuju od drugih. 

Od političara koji obećavaju i onih koji se koriste tuđim povjerenjem.

Ne treba od toga raditi veliku filozofiju. Bare nije morao biti bez pogreške da bi u pjesmi rekao nešto što ima smisla i danas. 

Nije bio svetac i nema razloga da ga takvim prikazujemo. Imao je svoje probleme i slabosti, ali ne bi bilo pošteno da ga zbog njih svedemo samo na njih.

To ne poništava ono što je napravio kao glazbenik ni ono što je njegova glazba značila ljudima.

Često se govori o novcu, uspjehu i svemu što bi čovjek trebao imati da bi se smatrao uspješnim. Bare je kroz svoje pjesme znao podsjetiti da postoje i druge stvari – ljubav, život i ono što čovjeku ostaje kad se sve materijalno makne na stranu.

Možda se s njim nećemo složiti baš u svemu, ali neke njegove pjesme i riječi vrijedi ponovno čuti.

Kad glas utihne, pjesme nastavljaju priču

Ne znam mogu li se Majke ikada ponoviti. Vjerojatno ne, barem ne na način na koji su postojale s Baretom.

Mogu doći novi bendovi, novi glasovi i nove pjesme, ali ono što je nastalo iz spoja tih ljudi, tog vremena i tog zvuka pripada jednoj posebnoj priči.

Zato mi je žao što Bareta više nema. Ne samo zbog pjesama koje je otpjevao nego i zbog svih onih koje više nećemo čuti.

Ostat će albumi, snimke i koncerti kojima ćemo se vraćati. Svatko će imati svoju pjesmu, svoj trenutak i svoje sjećanje. Netko će pustiti ”Teške boje”, netko ”Mene ne zanima”, a netko ”Vrijeme je da se krene”.

A onda su tu i pjesme koje nadžive vrijeme u kojem su nastale i postanu mnogo više od običnih hitova.

”A ti još plačeš” jedna je od velikih uspješnica Majki, pjesma koja je obilježila bend i ostala urezana u pamćenje njegove publike.

Njezin status u svijetu Majki može se usporediti s pjesmom ”Smells Like Teen Spirit” Nirvane.

Ne zato što su iste, nego zato što su obje postale puno više od pjesama svojih bendova.

Himna

Jedna od zanimljivijih priča vezanih uz Majke krije se u pjesmi ”A ti još plačeš”, jednoj od velikih uspješnica benda.

Bare je o njoj jednom prilikom rekao: ”To nije neka pjesma, budimo realni. To nije baš neki ultra tekst, neka glazba, ali ljudi je vole.”

U tome pomalo podsjeća na Kurta Cobaina i Nirvaninu ”Smells Like Teen Spirit”, pjesmu koja je postala himna jedne generacije. Cobainu je s vremenom zasmetalo što je njezina golema popularnost počela zasjenjivati ostatak Nirvanina stvaralaštva.

Smatrao je da bend ima i drugih, jednako vrijednih pjesama, ali publika se uvijek iznova vraćala upravo tom velikom hitu.

Naravno, njihove priče nisu iste. Bare je otvoreno propitivao kvalitetu pjesme ”A ti još plačeš”, dok je Cobain bio frustriran i načinom na koji je ”Smells Like Teen Spirit” definirala Nirvanu u očima javnosti.

Ali poveznica je zanimljiva: autor može sumnjati u vlastitu pjesmu, smatrati da je neka druga bolja ili osjećati da ga je jedan hit zasjenio, a publika u toj istoj pjesmi pronaći nešto neprocjenjivo.

Možda je upravo to čarolija glazbe. Pjesma nastaje u glavi i rukama autora, ali njezin pravi život počinje tek kada je ljudi prihvate kao svoju.

Postale su zvuk jednog vremena, dio odrastanja i nešto čemu se vraćamo čak i onda kada su godine koje nas vežu uz njih odavno prošle.

Ja ću se ovih dana vratiti pjesmi ”Budi ponosan”. Imao sam jedanaest godina kad sam je prvi put čuo, a Majke su od tada ostale dio mog života.

Možda tek s vremenom postanemo svjesni koliko su nam značile. Koliko su nas pjesme pratile, koliko su se puta vraćale u pravom trenutku i koliko je glazba ponekad veći dio našeg života nego što smo toga svjesni dok je slušamo.

Doviđenja, Bare, ali ne i zbogom. (ika)