Piše: Ivan Karačony
-U Njemačkoj sam skoro godinu dana. Izuzetno sam zadovoljan i definitivno je bolje nego u Hrvatskoj. Vjerujte, ako ću imati prilike ondje ostati, nikada se neću vratiti kući. Osim u posjetu, naravno–priča nam Matija Kutnjak, jedan od stotina Bjelovarčana koji su sreću odlučili potražiti u Njemačkoj.
Agencije nude ”siguran” posao
Kaže kako sve češće ima prilike čuti negativna iskustva svojih sunarodnjaka o tome kako su prošli tražeći posao u Njemačkoj.
-Dosta osoba koje stignu u Njemačku biva prevareno. Od nekolicine mladih Hrvata imao sam prilike čuti kako su prošli sa svojim sunarodnjacima. Primjerice, jedan od njih mi je ispričao kako su je prevaren putem internetskog oglasa. Unaprijed je platio nekih 200 ili 300 eura, a zauzvrat mu je ”jamčeno” da ima siguran posao u nekoj hrvatskoj firmi. Sjeo je na autobus, a kada je stigao, nitko ga nije dočekao na kolodvoru, što je bio dogovor. Dečko, nažalost, nije imao dosta novca da se vrati kući, a nije znao ni njemački jezik. Sav jadan, dva dana je prospavao na klupi u parku, a kasnije se pukom srećom snašao za smještaj–prepričava Kutnjak.
Spakirao kovčege i sam si pronašao posao
Kako onda uopće izbjeći prevaru pri odlasku u Njemačku? Mladi Bjelovarčanin kaže kako samo treba vjerovati u sebe, spakirati kovčege i zaputiti se u Njemačku, po mogućnosti bez ičije pomoći.
-Ako netko gore ima rodbinu ili prijatelja, naravno da će pokušati otići preko njih. No, ako to nije slučaj, preporučam svima da se odvaže i sve naprave sami. Nikakve agencije ili slično. Zašto to kažem? Imao sam prilike čuti da su ljudi tako najbolje prošli. Primjerice, jedan dečko mi je ispričao da je stigao bez ičije pomoći, zakucao na vrata pet hotela i odmah ugovori razgovor za posao u njih četiri. Za razliku od nas, Nijemac pozorno sluša radnika i poštuje ga. Tamošnji poslodavci su, slobodno mogu reći, ugodno iznenađeni kada netko traži posao, bez obzira na to što uopće ne zna ili slabo govori njihov jezik. Vjerojatno si misle, ako je čovjek spakirao stvari, stigao u Njemačku i imao dovoljno hrabrosti da pita za posao, onda takva mora nešto vrijediti, odnosno biti dobar radnik–kaže Kutnjak.
Sobičak za 600 eura
Još jedna od najčešćih pogrešaka je, kaže, to što većina Hrvata odlazi u velike gradove. Upravo se ondje, pojašnjava, novac više troši jer je sve mnogo, mnogo skuplje.
-Svi se zaletavaju u velike gradove, a shvatio sam da je najveća greška. Tako barem čujem, no to sam i sam doživio. Primjerice, u Munchenu se soba od 20 kvadrata plaća 600 ili 700 eura po osobi, a računajte da ćete ju dijeliti s još nekolicinom osoba. Da ne govorim kako putovanje do posla u takvim gradovima traje do dva pa čak i tri sata. U Njemačku sam otišao preko prijatelja. No, iz današnje perspektive, da ponovno moram ići, to nikada ne bih učinio putem hrvatske agencije ili nekog ”velikog” Hrvata, jer ispada da su oni najskloniji prevarama–kaže Kutnjak.
Radnika smatraju najbitnijom karikom
Otkako je stigao u Njemačku, dodaje, radi u talijanskom restoranu čiji su vlasnici, kaže, i više no korektni.
-Dva Talijana nekoć su zajedno radila u jednom restoranu. Jednog dana su se odlučili ući u partnerstvo i otvoriti vlastiti restoran, a dogovor je bio da će atmosfera biti sušta suprotnost od one u kojoj su do tada radili. Ja danas radim u njihovom restoranu i mogu reći kako sam vrlo zadovoljan. Plaća je dobra i redovita, ekipa je odlična, nema nervoze i napetosti, a gazde su mi gotovo postali prijatelji. Čim nešto zaškripi, njih dvojica nam odmah priskaču u pomoć i sami rade najzahtjevnije stvari. Radnik im je najbitniji i do njega jako drže. Nakon što odradim svojih osam sati, šef me doslovce tjera kući na odmor. Pa što da više pričam–smije se Kutnjak.
Comments are closed.