Lucija i Ana iz bjelovarske Narodna knjižnice “Petar Preradović” knjižnice boravile su u Vilniusu, glavnom gradu Litve, te su nam tom prilikom ispričale što su sve saznale o Litvi i Litvancima, knjižnicama i svojim kolegama i kolegicama.
Naime, suvremeni litavski jezik jedan je od dvaju živućih baltijskih jezika i ima brojne značajke slične onima drevnih jezika, poput sanskrta, starog grčkog ili latinskog. Autohtona litavska jela obiluju krumpirom, a jedno od najpoznatijih, njoki od mesa i krumpira, zove se Cepelinai podsjećajući svojim izgledom na letjelicu Zeppelin. Litavci nemaju zebre poput naših, a ako za kišnog dana vozeći se automobilom zalijete pješaka, platit ćete kaznu.Litva ima svoj nacionalni miris – mješavinu divlje ruže, đumbira, sandalovine, muska i kupine. Ono što je Christiania za Kopenhagen ili pak Montmartre za Pariz, Užupis je za Vilnius, prijestolnicu Litve. Samoprozvana umjetnička Republika Užupis ima svoju himnu, parlament i ustav. Na ogromnim zrcalnim pločama na zidu ulice Paupio nalazi se 38. članaka republičkog Ustava na dvadeset i tri strana jezika. Prema Ustavu Republike Užupis svatko ima pravo na toplu vodu, grijanje zimi i krov od keramičkih pločica, ali nitko nema pravo na nasilje. Pas ima pravo biti pas, svatko ima pravo voljeti i brinuti se o mačkama. Također, svi imaju pravo umrijeti, ali to nije obaveza. Ovo su samo neke od zanimljivosti o Litvi i litavskoj kulturi, no ispričale bismo ponešto i o knjižnicama i našim kolegama i kolegicama u struci… Prije svega, željele bismo naglasiti da Narodna knjižnica “Petar Preradović” Bjelovar nastoji biti u toku s radom europskih javnih knjižnica pa smo u želji za unapređenjem naših programa za obrazovanje odraslih osmislile projekt Knjižnica kao središte neformalnog i informalnog učenja za odrasle. Projekt je dio Erasmus+ programa, odobren je i sufinanciran sredstvima Europske unije, a mi smo, kao voditeljice projekta, imale priliku posjetiti naše kolege i kolegice u Litvi.
Krajem rujna 2021. u sklopu projekta provele smo pet dana prateći rad regionalne i narodne knjižnice Vilniaus Apskrities Adomo Mickevičiaus viešoji biblioteka u glavnom gradu Litve, Vilniusu. Posjetile smo i litavsku nacionalnu knjižnicu, židovsku knjižnicu te jednu regionalnu u gradu nedaleko Vilniusa, Elektrėnaiu. Tijekom cijelog boravka u Vilniusu pitale smo se zašto knjižnice u Hrvatskoj nisu toliko vidljive i prepoznate u lokalnoj zajednici kao što su to, na primjer u Litvi?
Naime, litavske knjižnice su uspješno redefinirale svoju tradicionalnu ulogu mjesta na kojem se isključivo posuđuju knjige te postale treći prostor – moderno, poželjno i neutralno mjesto druženja i okupljanja, mjesto s brojnim programima, radionicama i koncertima. To su i mogle učiniti jer su imale adekvatan prostor, opremu i dovoljan broj zaposlenika.S obzirom da smo stan pronašle u blizini knjižnice čiji smo rad pratile, a stigle smo u nedjelju, na putu do obližnje trgovine prošle smo pokraj velikog dvorišta Knjižnice iz kojeg je dopirala romska glazba. Iako je kiša lijevala kao iz kabla, ljudi su se okupili, slušali glazbu, družili se i plesali. Ok! Nije nam bilo sve baš najjasnije – knjižnica, nedjelja, koncert romske glazbe, kiša!? Kod nas nam se tako nešto, nažalost, učinilo teže izvedivim.
Članom ove knjižnice možete postati vrlo jednostavno, a prostore mogu koristiti svi, čak i oni koji nisu članovi, što je donekle slično kao i kod nas. Trajanje članstva nije ograničeno na godinu dana, već može trajati i do 3 godine, a bjelovarski čitatelji bi se bez problema mogli snaći među knjigama i naslovnicama popularnih krimića i ljubića jer su u istom izdanju kao i kod nas. Moramo priznati da smo se nekoliko puta u ovoj knjižnici i izgubile. Naime, riječ je o posjedu od 6000m2 i obnovljenoj povijesnoj zgradi s predivnim stubištima, starinskim pećima i neobičnim vratima koja ne vode nikamo, a sačuvana su zbog povijesnog značaja. Zapravo, razgledavanje Knjižnice sastavni je i vrlo atraktivni dio turističke ponude Vilniusa pa ako se ikada nađete u Vilniusu, toplo preporučamo da u svoj plan uključite i ovu predivnu knjižnicu.
Prostor i opremljenost Knjižnice su na zavidnoj razini – automatizirani sustav za povrat knjiga i sustav naplate, najmoderniji aparat za digitalizaciju knjiga, audio booth za snimanje glazbe i podcastova, uređaj za tisak na tkanine, skeneri za stare filmove, ploteri, radionica i alati za popravak svega što vam padne na pamet… Uglavnom, riječ je o opremi koju su dobili. Da, dobro ste pročitali! Dobili! To potvrđuje kako su knjižnice prepoznate kao ustanove koje su mnogo više od spremišta knjiga – one su glavni pokretači pozitivnih promjena u društvu. I tako smo se, ljubomorne na opremu, prostor i sve ostalo, uputile do omanje židovske knjižnice – Vilniaus žydų viešoji biblioteka smještene u ljupkom stanu jedne stambene zgrade, što joj je dalo dodatnu čar. Korisnici ove knjižnice dolaze iz cijeloga svijeta kako bi istražili osobnu povijest pa je ovdje sve vezano uz priče koje piše život. Godišnje ju posjećuje oko 300 korisnika, što je malena brojka, ali knjižničari mnogo više vremena provode sa svakim korisnikom ponaosob istražujući, pronalazeći raznolike dokumente i slušajući priče svojih posjetitelja. Programi i turističke ture koje su organizirali prije pandemije financirani su kroz natječaje Ministarstva kulture, ali i Zakladu koja im olakšava administrativni dio prikupljanja donacija od poslovnih subjekata i privatnih osoba.
Obilazak litavske nacionalne knjižnice ostavio je dojam otvorenosti i pristupačnosti. Osim što u njoj čuvaju nacionalno bogatstvo pisane riječi, brinu i o trenutnim potrebama svojih korisnika. Trebate li studio za snimanje glazbe i produkciju, sobu za sastanke, ponekad vam je potreban ured, održali biste konferenciju, trebate privatnu kinodvoranu, želite svirati ili biste željeli dijete dovesti u igraonicu – sve to možete učiniti u Nacionalnoj knjižnici Martynas Mažvydas. Neke su usluge besplatne, neke se nadoplaćuju, no sve je vrlo jednostavno i dobro organizirano.
Možda sada mislite kako je sve to super, ali Vilnius je ipak glavni grad! Naime, posjetili smo i knjižnicu gradića sa svega 11 000 stanovnika, Elektrėnai. Tamo su nas dočekale vrlo susretljive knjižničarke i prilično velika knjižnica. Sastoji se od dječjeg odjela i odjela za mlade, posudbenog dijela, čitaonice, konferencijske sala, lokalne zbirke s čitaonicom, izložbenih prostora te posebnog odjela za umjetnost, strane jezike i periodiku i nekoliko soba za sastanke. Također, problem s prostorom i smještajem knjiga nemaju, kao uostalom niti jedna knjižnica koju smo obišle. Jedan od zanimljivijih projekata ove knjižnice promovira maleno etno-selo virtualnom šetnjom, a tu je i ciklus programa u kojima se predstavljaju po dva umjetnika u paru, a koji su na neki način povezani (prijatelji, kolege, mentor-učenik i sl.). S obzirom na to da smo posjetile Vilnius u vrijeme pandemije, nismo uspjele doživjeti sve te knjižnice u njihovom punom sjaju, ali smo uspjele vidjeti i više nego uspješnu prilagodbu posve novim uvjetima rada i dobiti cjelokupnu sliku načina na koji litavske knjižnice funkcioniraju. I ono najvažnije, stekle smo nova znanja koja možemo primijeniti u vlastitom radu. Njihov interes za naše programe također nije izostao te se pokazalo kako se i mi imamo čime pohvaliti.
U pripremi za ovu godinu ostalo je još jedno putovanje, stručno usavršavanje u Španjolskoj. Riječ je o tečaju za edukatore Train the Trainer koji se bavi vrstama i metodama poučavanja, razvojem vještina i kompetencija predavača, strukturiranjem i izvođenjem javnog govora te planiranjem i provođenjem edukacija, a uči se kroz studije slučaja, scenarije i vježbe. Osim što planiramo puno toga naučiti, nadamo se i stvaranju novih partnerstva za daljnje međunarodne suradnje.
U fokusu ovog projekta je obrazovanje odraslih. Iako knjižnica u svojoj osnovi to podržava, sustavni programi su nužni. Stoga ćemo nakon povratka s naših putovanja, stvarnih ili virtualnih, osmisliti za vas zabavne i edukativne radionice. Nadamo se da ćete nam se pridružiti u ovom zanimljivom putovanju, razonoditi se i naučiti nešto novo. Informacije o radionicama bit će objavljene na našoj mrežnoj stranici.
Napisale: Ana Peranić i Lucija Miškić Barunić
