Bjelovar je grad u kojem se ljudi najčešće prepoznaju po licima, a ne po imenima.
No, postoje i oni koji žive tako tiho i nezapaženo da ih se vidi tek kada se nađu pred sudom. Među njima su i Goran i Ilijana — dvoje beskućnika koji su se upoznali na klupi u gradskom parku, među praznim bocama i vrećicama koje su im bile i teret i jedini izvor prihoda.
Protiv njih je nedavno pokrenut postupak zbog provale u napuštenu kuću u Masarykovoj ulici.
Prema optužnici, 12. rujna nasilno su otvorili ulazna vrata i ušli u kuću, gdje su ih potom zatekli policajci.
No iza rečenice ”nasilno otvorili ulazna vrata” krije se mnogo složenija priča.
To je priča o dvoje ljudi koji nemaju gdje prespavati, o životima koji su se raspali prije nego što su se uopće stigli izgraditi, o slabostima, pogreškama i potrebi da se barem na jednu noć sklone od kiše i hladnoće.
Goran: ”Bio sam pijan. Samo sam htio prespavati. Žao mi je”
Tijekom ispitivanja Goran je, umoran i raščupan, rekao kako je te večeri bio pijan. Tvrdio je da su mu drugi beskućnici rekli kako postoji ”prazna šupa” u kojoj se može prespavati.
U svijetu u kojem se njihovi dani svode na ista pitanja — gdje pojesti nešto toplo, gdje prespavati, gdje se ugrijati — takve informacije brzo postanu dragocjene.
– Odvezao sam špagu i ušao – opisao je policiji kako je otvorio vrata, dodajući da mu je namjera bila samo prespavati i da ništa nisu otuđili.
Zatim je spustio pogled i rekao: ”Žao mi je i kajem se.”
Njegov je glas drhtao, ali ne od straha od kazne, nego od dugotrajnog umora koji ga je godinama postupno dovodio do ovakvih trenutaka.
Ilijana: ”Nisam ni znala da je to tuđi stan”
Ilijana, žena navikla na svakodnevno skupljanje boca, rekla je da nije znala da je riječ o tuđem stanu.
Goran joj je bio tek poznanik s klupe. Upoznali su se slučajno, a povezala ih je tek životna borba na marginama društva.
– Čula sam da Goran otvara vrata, ali nisam vidjela. Ušla sam samo dva puta — tada i dva tjedna ranije. Unutra nema ni vode ni struje. Bila sam možda deset minuta – ispričala je, naglasivši da ništa nisu ukrali niti je u toj kući spavala.
Tužna sudbina
Priča o Goranu i Ilijani nije romantična, niti predstavlja nekakvu veliku simboliku društvene nepravde koja se često koristi za naslovnice.
To je jednostavno priča o dvoje ljudi koji su se našli u istoj nesreći i upoznali na mjestu na kojem se u pravilu upoznaju samo oni koji nemaju dom, a sud će odlučiti o dijelu njihove sudbine koji se odnosi na jednu staru kuću i jednu noć.
U njihovu svijetu malo je toga trajno. Osim možda klupa na kojima sjede i nade da će, jednog dana, netko čuti i njihovu stranu priče. (ika)
