Foto: Privatna arhiva
Đuro Kovačević jedan je od dvojice hrvatskih branitelja koji su tijekom proboja iz Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru poznatijem kao ”Štafeta smrti” naletjeli na minsko polje.
Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan, te su večeri iz zapaljenih Bogdanovaca poveli ljude prema slobodnom području.
Nakon što su upali u minsko polje, uslijedila su stradavanja uslijed čega su neki odmah poginuli. Oni koji su teško ranjeni, ostali su danima ležati na smrznutom polju u kojem su polako umirali jedan po jedan.
”U zraku se osjetila gangrena”
Iako je u tim trenucima bio polusvjestan i gotovo beživotan, Đuro vrlo detaljno pamti kako je proveo današnji dan 1991.; ”14. studenog… Četvrti dan i peta noć na minskom polju, pet mrtvih branitelja, u minama beživotno između nas leže dva mrtva, blijeda, ne traže ništa, ne boli ih ništa, nije im zima, a nama sve to stvara probleme i psiha je u kaosu…”
Morali su, kaže Đuro, prihvatiti ono što nikada ne bi, pa tako i nekontrolirano mokrenje u gaće, no tada im to, sjeća se, uopće nije bilo važno. Dapače, to bi ih ugrijalo, ali samo na kratko dok ne počne hlađenje; ”Rane postaju žute, pa plavo crne i ljubičaste, meso počinje truniti i gangrena je u zraku a ti si živ i sve to gledaš…”
Ležao je, sjeća se, glavom okrenut ka minskome polju i puškom u ležećem stavu, s metkom u cijevi, otkočenom i spremnom.
Povremeno bi okrenuo glavu kako bi vidio nepomična tijela mrtvih suboraca i čistinu minskog polja.
– Znao sam i mi smo sljedeći i da je samo pitanje trena. Piđo, Ramo i Ivica bili su tijelima spojeni i dijelili toplinu jer nas je to na minusima jedino spašavalo. U toj groznici žeđ je bila najveći problem, pa zatim smrzavanje, ali glad nas i nije mučila. Zaboravili smo jesti, crijeva su se skupila i nisu ništa tražila. Probali smo prvih dana jesti travu, zrno kukuruza, list, ali sve je bilo suho i nejestivo. Donji dio stabke kukuružnjaka koji je trunuo, gnjilio i imao vlagu bio je najbolji zalogaj – ispričao je.
Želi upoznati vojnika koji ga je držao na nišanu
To predvečerje, priča Đuro, na minsko polje došlo je pet četnika, raširili su se u liniju, skidali rance sa leđa i popunjavali mine, Došli su im, sjeća se s užasom, na 20 metara.
– Smračilo se i jedva se vidjelo, no naišao je neki avion i bacio svjetleće rakete. U tom trenutku bili su 10 metara ispred nas, a svjetleće su se rakete ugasile i opet mrak. Avion ponovno baca svjetleće rakete i vidim na 70 cm od mene vojnika JNA u ležećem položaju kako je pušku uperio u mene, vidim cijev, ruku na obaraču, šljem, petokraku i mlado lice vojnika – ispričao je.
Trajalo je to par minuta ali za Đuru je to, priča, bila cijela vječnost.
– Dragi Bog između nas. Šuti on, šutim ja, misli rade ko švicarski sat i počnem sa njime razgovor, ali tiho da ne čuju drugi četnici koji su od nas svega pet metara. Pitam ga zašto ne puca, on šuti. Rekoh sigurno i ti imaš braću i sestre, pa se i tebi živi. On šuti – ni riječi, a ja ludim. Piđo govori Ivici i Rami da buncam, no on nije vidio što i ja. Za par minuta naiđe zadnji puta avion i baci svjetleće rakete, svijetli kao po danu, ja gledam, a vojnika više nema – ispričao je.
Do danas, kaže, razmišlja kako je mladi vojnik mogao biti samo Hrvat jer bi Srbin četnicima rekao što je vidio u polju.
No, prikazivanje filma ”Štafeta smrti” u Omišu otkrila je dosta toga.
– Prišao nam je čovjek koji je kazao da ovu našu priču zna još iz rata. Kazao je da je bio vojnik JNA u Marincima i sve točno opisao. Rekao mi je ime i prezime Hrvata iz sela u blizini Omiša, a mene je obuzeo nemir. Heroj Domovinskog rata Zlatan Bašić iz Omiša se raspitao i doznao da je on otišao u Irsku raditi, iselio se iz Hrvatske. Do danas ga nisam pronašao, a volio bih za života pričati sa njime. Da sam pucao, ubio bih tada hrvatskoga vojnika u JNA uniformi, a ni mi ne bi preživjeli. Dragi Bog bio je među nama, danas to sigurno znam – zaključio je Đuro za Dnevno.hr. (ika)
