Piše: Brigita Alilovic
Živimo u vremenu u kojem nikada nismo bili povezaniji, a možda se nikada nismo osjećali toliko iscrpljeno.
Ratovi, sukobi, političke podjele, neizvjesnost i svakodnevna bujica loših vijesti postali su gotovo neizbježan dio naših života. Svijet nam je doslovno na dlanu, ali pitanje je koliko nas sve ono što gledamo i slušamo zapravo udaljava od vlastitog mira.
Čini se da smo postali zarobljenici događaja na koje uglavnom nemamo nikakav utjecaj. Raspravljamo, ljutimo se, osuđujemo, zauzimamo strane i trošimo dragocjenu energiju na tuđe sukobe, dok nam vlastiti život, onaj jedini koji imamo, često prolazi gotovo neprimjetno.
A možda je najveća životna mudrost upravo u tome da naučimo razlikovati ono što možemo promijeniti od onoga što jednostavno moramo pustiti.
”Selo gori, a Brigita se češlja”
I ne, nije me briga.
Ne zato što ne vidim što se događa u svijetu, nego zato što sam odlučila da više neću trošiti svoj život na tuđe ludilo.
Kad dođem kući, ugasim televiziju, utišam telefon i zatvorim vrata pred bukom svijeta. Uživam u toplini doma, ljudima koje volim, šetnji sa psom, prirodi, dobrom jelu i čaši kvalitetnog vina.
I znaš što? Meni je to bogatstvo.
Čini mi se da smo kao civilizacija potpuno promašili bit života. A ona je, barem po meni, vrlo jednostavna: svakoga dana postati malo bolji čovjek.
Nešto naučiti, proširiti vidike, biti bolji prema ljudima, životinjama i prirodi. Znati zahvaliti, priznati pogrešku i imati dovoljno pameti da ne moraš sudjelovati u svakoj tuđoj bitci.
Danas se ljudi bore protiv mržnje tako što mrze, protiv agresije tako što postaju agresivni.
Brate, nisi promijenio svijet. Samo si mu dodao još malo buke.
”Ne bih se mijenjala s vama. Ni za sve vaše jahte i privatne otoke”
A oni najbogatiji?
Imaju dovoljno novca i moći da bi mogli riješiti barem dio problema milijardi ljudi, ali radije gomilaju još više, ograđuju se i uvjeravaju nas da je pohlepa uspjeh.
E pa, ne bih se mijenjala s vama. Ni za sve vaše jahte i privatne otoke.
Moje bogatstvo nema cijenu, garderobu ni registraciju.
Ono je u svemu što sam proživjela, izgubila, dala, naučila i dobila natrag. U ljudima koje volim, iskustvima koja su me oblikovala i zahvalnosti koju osjećam prema dragom Bogu za život kakav sam imala.
Ne treba mi cijeli svijet pljeskati da bih znala koliko vrijedim.
Ne znači da ne treba raditi, stvarati i zarađivati. Ali postoji golema razlika između čovjeka koji posjeduje bogatstvo i čovjeka kojeg je vlastito bogatstvo učinilo siromašnim iznutra.
”Ako već ne mogu popraviti cijeli svijet, barem mu ne moram pomagati da postane još gori”
Zato sam odlučila manje gledati kako svijet gori, a više paziti da meni duša ne izgori promatrajući ga.
Neka se veliki igraju malih bogova. Neka se svijet svađa.
Ja ću šetati psa, učiti, voljeti, kuhati, smijati se i truditi se svakoga dana biti malo bolji čovjek.
Jer ako već ne mogu popraviti cijeli svijet, barem mu ne moram pomagati da postane još gori.
A to je, izgleda, danas već čin ozbiljne građanske hrabrosti.
Selo gori. Brigita se češlja. I, bogami, uživa u životu.
