Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com) / Foto: Antonija Putić/Facebook- Boje Bilogore
Iako na prvi pogled ne izgleda osobito spektakularno, scena snimljena u Martincu nedaleko od Bjelovara, nosi u sebi duboku i slojevitu priču.
To je priča o opstanku i dostojanstvu hrvatskog seljaka, ali i o trajno napetom odnosu između čovjeka i tržišta.
Jedan od muškaraca na fotografiji u kolicima je dopremio četiri kantice svježeg mlijeka.
Iza tog prizora skriva se čitav jedan svijet — svijet hrvatskog stočarstva koje se posljednjih tridesetak godina sustavno raspada, ali se ipak još nekako drži. Reklo bi se: više srcem nego hladnom ekonomskom računicom.
Pad stočnog fonda – od nekadašnje snage do današnje realnosti
Podaci Državnog zavoda za statistiku, kao i višedesetljetne analize, ukazuju na jasnu tektonsku promjenu. Broj goveda i mliječnih krava u Hrvatskoj snažno je opao tijekom posljednjih desetljeća.
Primjerice, 1990. godine Hrvatska je raspolagala stotinama tisuća krava u sustavu stočarske proizvodnje. Nakon Domovinskog rata i tranzicije taj se broj drastično smanjio.
Dodatni udar dogodio se nakon ulaska u Europsku uniju, kada je zabilježen pad broja muznih krava i isporučitelja mlijeka — u pojedinim razdobljima i za više od trećine, uz istodobno smanjenje udjela domaće proizvodnje u ukupnoj potrošnji.
Danas se u Hrvatskoj proizvodi tek oko 40 posto mlijeka potrebnog za domaće tržište, dok se ostatak uvozi.
Dakle, zemlja s bogatom poljoprivrednom tradicijom dovela se u apsurdnu situaciju da više od polovice osnovne prehrambene namirnice dolazi izvana.
To je, bez ikakvog uljepšavanja, porazna činjenica.
U 2025. godini broj isporučitelja mlijeka dodatno se smanjio — gotovo za 10 posto u odnosu na godinu ranije.
Istodobno, količina isporučenog mlijeka po preostalom proizvođaču porasla je, što jasno pokazuje trend: sve manje ljudi drži sve više stoke. Oni slabiji otpadaju, a opstaju samo najizdržljiviji.
Kada litra mlijeka znači više od statistike
Otkupne cijene mlijeka danas su više tema za raspravu nego stvaran temelj egzistencije hrvatskih stočara. Unatoč stalnom rastu troškova od hrane za stoku, energije, rada i održavanja sustava, cijena mlijeka ne prati te promjene na način koji bi proizvođačima osigurao održivost.
U bilo kojem drugom sektoru gospodarstva takve marže značile bi poslovanje na rubu opstanka. U stočarstvu su, nažalost, postale norma.
Istodobno, kvaliteta mlijeka podliježe strogim kontrolama, od udjela masnoće do bakterijske ispravnosti. Laboratorijski standardi i tržišni algoritmi određuju otkupnu cijenu, ali ti isti standardi ne jamče višu cijenu ako otkupljivači nisu spremni ili nisu u mogućnosti platiti više.
Paradoks je tu očit – dok cijene mlijeka i mliječnih proizvoda u trgovinama rastu, proizvođači često dobivaju relativno manje, iako isporučuju sve kvalitetniji proizvod.
Zašto se hrvatski seljak još uvijek bavi kravama?
Odgovor na to pitanje najbolje se vidi na fotografiji iz Martinca. Unatoč svim preprekama, ti ljudi i dalje u svojim štalama drže krave, hrane ih i brinu se o njima.
Ne zbog snova o velikoj zaradi, nego zbog tradicije, odgovornosti i ljubavi koja daleko nadilazi ekonomsku računicu.
Svaka kanta mlijeka u tim kolicima simbol je ogromnog rada, od jutarnje mužnje prije svitanja, brige o životinji koja ne poznaje praznike ni odgode, rada na polju, nabave i pripreme hrane za zimu, čišćenja štale, te na kraju samog transporta do sabirališta.
Ovo su tek osnovne stavke. Svi ostali problemi i prepreke nisu vidljivi.
Čuvar načina života
Gospodina s fotografije ne možemo više promatrati samo kao proizvođača u prehrambenom lancu.
U današnjim okolnostima on je čuvar jednog načina života koji na hrvatskom selu ubrzano nestaje.
On je, bez pretjerivanja, vitez na braniku tradicije, znanja, rada i odgovornosti, a to su vrijednosti koje se ne mogu zamijeniti uvozom, statistikama ni tržišnim korekcijama.
Njegov posao odavno više ne pripada logici profita, nego logici opstanka.
Tradicija se ovdje ne održava iz romantike, nego iz svakodnevne, gotovo prkosne potrebe da se ostane svoj. Na svome.
On pripada rijetkoj, gotovo endemskoj skupini ljudi koji su svjesno odbili uzmaknuti pred ekonomskom logikom koja proizvodnju mlijeka svodi na puku brojku na rubu isplativosti.
Dok tržište traži učinkovitost, ljudi poput njega biraju ostanak.
U toj tihoj odluci da se svako jutro, bez pompe, očisti štala, pomuze i nahrani marva, a potom četiri kantice mlijeka dovezu na isto mjesto, sadržana je jedna od posljednjih, neizgovorenih obrana hrvatskog sela.
Gdje je granica?
Nažalost, statistika bilježi pad broja gospodarstava koja isporučuju mlijeko, ali i činjenicu da oni koji ostaju rade intenzivnije, često su prisiljeni modernizirati proizvodnju i uvesti nove tehnologije.
Država je istodobno pokrenula programe potpora i subvencija s ciljem obnove stočarstva do 2030. godine.
No, statistika i poticaji ne mjere ono što se vidi na hrvatskom seljaku koji stoji pred sabiralištem u Martincu – umor na licu, ali sjaj u očima i ponos u držanju, žuljave ruke koje svakodnevno dovoze četiri kantice tekućeg života i iznova se vraćaju…
Fotografija iz Martinca kao metafora
Fotografija iz Martinca nije samo trenutak u vremenu, već metafora života hrvatskog sela – rada, tradicije i opstanka.
Kroz četiri kantice mlijeka vidimo ono što statistika ne može prikazati, a to je predanost smislu, a ne profitu.
I zato pred takvim ljudima treba skinuti kapu.
Ne zato što su savršeni, nego zato što njihova odluka da opstanu znači opstanak hrvatskog sela.
