Piše: Dragica Dragovac Ščrbačić, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Ove godine 22. ožujka trčat će se jubilarna (50-a) Međunarodna supermaratonska utrka poznata pod nazivom ”Od Kaptola do Kaptola”, a povezuje zagrebački Kaptol i čazmanski.
Prvu je trku organizirao novinar i sportski djelatnik Boris Kožar 1967. godine.
Trčala se povodom Dana Republike (29. studeni) bivše države Jugoslavije. Start nije bio ispred Kaptola, kao danas, već na glavnom zagrebačkom trgu.
Danas se trči u čast Dana državnosti (30. svibnja) slobodne i samostalne Republike Hrvatske.
Duga je 61 kilometar i 350 metra i za nju se maratonci moraju posebno pripremati, pa je mnogi i ne žele trčati. (Još vas želim podsjetiti: maraton nosi ime prema grčkom selu Maratonu, pokraj kojega su Atenjani 490. god. pr.n.e. pobijedili jače Perzijance. Glasnik Filipid izrekavši ”nenikekamen”- pobijedili smo, nakon što je pretrčao do Atene 42 kilometra i 195 metara, srušio se mrtav.)
Darko Vargić – čovjek koji je obožavao trčati
Ali, Nova Rača ima svojeg aduta, maratonca svjetskog glasa, koji je ovu trku trčao čak osam godina i sedam je puta bio na pobjedničkom postolju.
Dva je puta (1997. i 1998.) bio prvi, dva puta drugi i tri puta treći.
Bio je jedini pobjednik iz Bjelovarsko-bilogorske županije, ali, nažalost sportske strukture Bjelovara tome nikad nisu davale značaj. Vjerujem da mnogi prepoznaju kako je riječ o:
DARKU VARGIĆU (rođ. 10. siječnja 1965. godine u Novoj Rači)
Krajem lipnja 2010. susreli smo se nekoliko puta i ja sam tom prigodom s puno radosti i pažnje zapisivala njegovu impresivnu sportsku biografiju.
Do spomenutog susreta, Darko je već imao u nogama odrađenih 250 utrka, na kojima je ostvario sljedeće pobjede: više minimaratonskih, 15 polumaratonskih, jednu maratonsku, dvije supermaratonske i jednu etapnu supermaratonsku na 100 km.
Iz tog zanimljivog razgovora teška srca ovu sam objavu morala skratiti, ali intervju je u cijelosti objavljen u mojoj knjizi ”Odvezivanje pupka dio I”.
Darko, pričaj o svojim maratonskim počecima!?
– Prvo sam još u osnovnoj školi trčao kroseve i igrao nogomet u NK Fenor, a u srednjoj školi počele su me zanimati utrke na duge staze. Nakon povratka iz vojske počeo sam jako ozbiljno i intenzivno trenirati pa su počela i moja natjecanja. Sjećam se svih trka, a prva mi je ostala osobito u sjećanju. Radi se o trci 1983. dugoj 26 km, a održavala se u Kumrovcu, u prekrasnom zagorskom okolišu.
Poslije te trke krenule su i druge po Republici Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji pa uskoro i u inozemstvu. U omladinskoj konkurenciji u Lepoglavi sam 1984. na stazi od 35 km osvojio prvo mjesto. Iste godine u Varaždinu, gdje se je obilježavao dan Međunarodnog olimpijskog odbora, trčao sam olimpijski maraton (42,195) u konkurenciji 2 000 trkača i zauzeo četvrto mjesto.
U posebnom mi je sjećanju ostao Munchenski maraton 1988. gdje nas je promatralo za vrijeme trke 50 tisuća ljudi, a trčalo je 8000 maratonaca iz četrdeset i tri zemlje, zauzeo sam četrdeset deveto mjesto. Važno je reći da sam bio treće od jugoslavenskih, a prvi od hrvatskih maratonaca. Na kraju trke ulazili smo na olimpijski stadion što mi je nezaboravno! Godinu poslije bio sam drugi na Beogradskom maratonu, a na Milanskom dvadeseti.
Na utrci u Poljskoj upoznao buduću suprugu
Sve više i više imam trka u nogama, i uskoro (18. ožujka 1990.) ostvarujem svoju prvu maratonsku (42, 195) pobjedu na trci u Trakošćanu s postignutim vremenu od 2:28,56.
Sa mnom se takmičio i Mirko Trešćec iz Sasovca. Zapravo, bili smo članovi atletskog kluba ”Jedinstvo” iz Pakračke Poljane i puno smo puta skupa nastupali. On je također bio vrlo uspješan maratonac. Spomenuti klub je u novoformiranoj državi Hrvatskoj promijenio ime u ”Croatia maraton”, vodio ga je inž. Ivan Molnar.
Jedno vrijeme sam trčao pod imenom ”Fenor”, gdje sam bio zaposlen. Prvu međunarodnu pobjedu ostvarujem također 1990. u Zamošću, Poljska, i to na međunarodnom supermaratonu koji se trčao etapno – četiri dana. Moje ukupno pobjedničko vrijeme za svih 100 km bilo je 5:39,00.
Na toj sam trci upoznao svoju buduću suprugu, Moniku Szajnoga iz Poljske, koja je također trčala tu trku u ženskoj konkurenciji i osvojila treće mjesto. Iduće godine (1991.) u Lipiku se održavalo posljednje prvenstvo Jugoslavije. Zauzeo sam peto mjesto. Unatoč tome, postigao sam svoje najbolje vrijeme na maratonskoj utrci, koje uvijek dobro pamtim 2:25,35, i bio sam najbolje plasiran trkač iz Hrvatske.
Tijekom trke uzimam smo vodu i banane
Došao je i 30. svibnja 1992., kada prvi put trčim supermaraton Zagreb – Čazma u konkurenciji 67 trkača i zauzimam treće mjesto!
Najbolje vrijeme na toj sam trci, od svih mojih osam nastupa, postigao 1993. (3:47, 28) osvajanjem drugog mjesta. Ovo je za mene najteža trka, jer treba u komadu istrčati više od 61 km. Potrebno je pametno trčati, a pod tim se podrazumijeva u stvari pametno rasporediti snagu i energiju, imati dobru koncentraciju, ali imati i kvalitetne pripreme baš specifične za taj supermaraton.
Inače za vrijeme trka imam svoje pratitelje. Oni se voze u automobilu i obavještavaju me kako drugi dišu, a to mi je inače važno za raspored snage. Tijekom trke uzimam smo vodu i banane. Želim također reći kako mi maratonci na trkama imamo krize, onda si puno puta pomažemo i jedan drugoga podupiremo.
Tako mi je u dragoj uspomeni ostao Zagrebački maraton 1993., kada samo istovremeno, držeći se za ruke, Franjo Gavranović i ja ušli u cilj pa onda podijelili drugo i treće mjesto, a to sve zbog toga jer smo se za vrijeme kriza pomagali i stalno trčali zajedno. Iduće sam druge godine (1994.) na tom maratonu osvojio čisto drugo mjesto.
Kakva ti je prehrana i kako osmišljavaš treninge?
– Jedem samo maminu hranu, odnosno domaću, četiri puta dnevno u vrijeme intenzivnih treninga, a ona sadrži najviše domaćeg kravljeg sira i mlijeka kao i drugih mliječnih proizvoda, onda je tu meso i riba, naše domaće povrće i voće, itd… Poslije maratonskih trka gubim i po tri kg, i nekad mi je potreban oporavak od mjesec dana. Moje idealno vrijeme za trke je proljeće, kada je temperatura oko 12 °C.
Dnevno trčim po račačkim poljima i šumi Jasenova oko 20 km i to pod opterećenjem. Naime, imam jedan lajbec u kojem su ograđene olovne cijevi omotane u spužvu. Tako mjesečno pretrčim, pod svim vremenskih okolnostima, oko 500 km. Obavezno sam išao jedno vrijeme dva puta mjesečno kod prijatelja maratonca Damira Kovačića u Zagreb, pa smo skupa trenirali, iz Maksimira trčali na vrh Sljemena!
Tvoja najdraža trka?
Zamislite čitatelji, njegova najdraža trka nije pobjednička!
– Svoju najdražu trku trčao sam 1. studenog 1992. u New Yorku i ostvario svoj san. Vjerujte, tamo nije lako doći.
”My raning number was 219.” Trku je pratilo više od 200 tisuća ljudi a na stazi je bilo nas 35 tisuća tisuća trkača. Međutim, tijekom trke odustalo je 8000. Iz Hrvatske sa mnom su još nastupala dva predstavnika: dr. Vladimir Halauk i inž. Ivica Molnar. Pohvalno je da su završili utrku, dok sam ja bio šezdeset sedmi.
U samom početku sam imao problem jer nisam čuo startni pucanj pa sam zaostao tri minute. U takvim masovnim trkama prva tri kilometra su jako naporna jer se traži pozicija, ali onda situacija postaje jasnija. Za vrijeme boravka bili smo smješteni kod jedne obitelji rodom iz Ciglene.
Imaš li određenih zanimljivosti o maratonu povodom Dana općine Nova Rača?
– Bilo je to za Dan općine 1995. (10. lipnja) uz pomoć općinara sam organizirao Prvi minimaraton (18 km) ”Nova Rača 95”. Na utrci je nastupilo 30 trkača i dvije trkačice. Start je bio na sajmištu, dalje se trčalo Ljeskovom ulicom, preko šume Jasenova, Orlovcem, Sasovcem i Tociljevcem nazad na sajmište! Održavao se je četiri godine, nažalost nije postao tradicionalan! Druge godine već je imao međunarodni karakter, trčali su maratonci iz Etiopije i Mađarske uz nas domaće!
U ovoj kratkoj objavi nije moguće navesti sve Darkove trke i uspjehe po raznim gradovima Europe, poput Pariza, Beča itd… još ću spomenuti i jako zahtjevnu trku u austrijskim Alpama (Daberl), gdje je trčao zajedno s M. Trščecem, pa je tu i trka u Slovačkoj, u gradu Martinu, gdje mu je na stazi puklo slijepo crijevo, itd…
Supruga Monika rastura u nordijskom hodanju
Želim reći nekoliko riječi i o supruzi Moniki. U njihovom ”maratonskom” braku rodio se sin Mihael, koji mi je rekao rezolutno:- Nikad ne bi želio biti maratonac! Naime, Monika je dipl. kineziologinja i radi u račačkoj osnovnoj školi. U nogama ima puno odrađenih trka, što po Europi tako i po Hrvatskoj, ali više ne trči maratonske ili druge trke na duge staze, uključila se najviše u nordijsko hodanje u kojemu postiže zadivljujuće rezultate.
Npr. prošle je godine (2025.) u Finskoj (grad Lahti) na Europskom prvenstvu u kategoriji ž55, na 20 km osvojila prvo mjesto. Prekrasno ju je gledati na postolju s hrvatskom zastavom u rukama. Darko također ne može bez trka, sada se natječe u veteranskim kategorijama i niže dobre rezultate.
U tome ih svesrdno pomaže Općina Nova Rača na čelu s načelnikom Darkom Knežićem.
A važno je reći još nešto zanimljivo o ovim supružnicima: Darko ima uzgajivačnicu pasa koju je registrirao pod nazivom ”Vadanora”. Njegova kuja pasmine rotvajler Otty šampionka je Meksika, njena sestra Oksana šampionka Filipina, dok je jedna ženka pasmine labrador Evi od Vadanora šampionka Indije itd…Usput, naš popularni pjevač Gibonni ima psa iz uzgajivačnice Vadanora!
Draga čitalačka družino, nadam se da sa mnom dijelite mišljenje: za maratonske trke se kaže da su namijenjene najspremnijim atletičarima!
Darkova i Monikina psihofizička spremnost, smjelost i želja za pobjedom donosila im je velike rezultate! Još uvijek ne posustaju na domaćim i Europskim trkaćim stazama, a ono što je važno: Novu Raču i cijelu Hrvatsku promoviraju na najbolje mogući način, onako kako to samo sport može!
