Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Gospodin s fotografije jedan je od najpoznatijih bjelovarskih skupljača plastičnih boca i limenki, a dobar dio Bjelovarčana prepoznat će ga kao osobu koja je nezaobilazni dio ”ekipe s klupe’”
Za one koji ne znaju, radi se o nekolicini muškaraca različitih godina koji uglavnom žive od socijalne pomoći, a kada ne skupljaju boce po gradu, može ih se vidjeti kako nerijetko sjede na nekoj od klupa u središnjem parku.
”Znaš, meni pomažu moju sugrađani…”
No, vratimo se na početak priče. Muškarca s fotografije slučajno sam sreo danas u Hebrangovoj ulici. U ruci je nosio PVC vrećicu punu plastičnih boca i limenki, a prolazeći nogostupom zavirivao je u svaki od koševa za smeće.
Uljudno sam ga pozdravio, pitao treba li mu kakva pomoć i potom kratko s njim popričao. Između ostalog, doznao sam da se zove Rudolf Lukman i da ima 64 godine.
Danas mora odlučiti; kruh ili mlijeko?
-Puno, puno hvala, ali moram te odbiti za pomoć. Bilo bi mi previše neugodno. Znaš, meni pomažu puno moji sugrađani koji ostavljaju plastične boce u koševima za smeće i ne pale ih i ne trgaju. Onda ih ja pokupim i prodam. Na tome im puno hvala – govori nam Lukman.
Upitao sam ga koliko će danas dobiti novca za prikupljenu sirovinu.
-Skupljam boce da bih mogao priuštiti kruh i mlijeko. Danas ću vjerojatno dobiti nekih 10 kuna. To nije dovoljno za oboje pa moram dobro izvagati. Ako danas kupim mlijeko, sutra ću kruh i tako to ide – priča mi 64-godišnjak kojem sa svakom novom izgovorenom rečenicom sve više suze oči.
”Ne želim da ispadne da se nešto žalim”
Sudbina piše svakakve priče, pa i one tužne, govori mi Rudolf posve smireno tu svima nam dobro znanu rečenicu dok zaviruje u još jedan koš za smeće. Zajedno smo prohodali nekoliko stotina metara. Divio se mom psiću i kazao da smo jako sretni što se imamo i da ga moram puno voljeti. Tada su i meni zasuzile oči. Kada sam se sabrao, upitao sam ga što je radio u životu.
-Nisam iz Bjelovara, ali dugo ovdje živim i osjećam se kao Bjelovarčanin. Imao sam svakakav život, što da ti pričam. Nije bilo jednostavno, ali ne želim da ispadne da se nešto žalim. Još godinu i nešto dana ne mogu u starosnu mirovinu. Svojevremeno sam u PIK Vrbovcu, a obavljao sam i posao dimnjačara. Kolika će mi biti mirovina, ako je i doživim, sve me strah provjeriti. Možda ju i ne dočekam- priča Lukman.
Zahvalan Gradskoj upravi
Već godinama, kaže, živi kao podstanar, najvjerojatnije u socijalnom gradskom stanu (propustio smo ga pitati), a poput mnogih čudom uspijeva preživjeti mjesec s iznosom zajamčene minimalne naknade.
-Socijalna pomoć je iznosila 800 kuna, a onda su je povisili na 1000 kuna. Porasli su troškovi života tako da mi to sad i ne ispada kao pomoć. Opet sam u istoj poziciji, ako ne još u goroj situaciji. Ne samo, ja nego i svi poput mene. Moram platiti struju, a srećom i tu mi Grad pomogne. Zahvalan sam Gradskoj upravi na bilo kakvoj pomoći oko toga – govori mi ovaj 64-godišnjak. Suze mu ponovno nakvase lice, a mene je jako stezalo oko srca. U tim trenucima sam osjetio kako se u meni velika tuga miješa s isto tako velikom količinom bijesa zbog Rudolfove situacije, ali i situacije u kojoj su njemu slične osobe…
Čarobnjaci
Upitao sam ga i kako uspijeva preživjeti s 1000 kuna?
-Čuo sam da za nas kažu da smo čarobnjaci, isto kao i naši umirovljenici. Uspijevamo gotovo nemoguće, a to je preživjeti s crkavicom. Hranio sam se u Pučkoj kuhinji, ali sam odustao jer je došla korona i nisam se vratio. iskreno priznajem da me strah jer su neki od te bolesti umrli. Kupim što mogu, ono najosnovnije i kod kuće si nešto složim. Pronađem i kruh obješen za koš i ostavljen u vrećici. Kao i danas na jednom košu. Eto, netko je dobar i mislim na nas koji nemamo. Zato ću danas od prikupljenih boca kupiti mlijeko, a eto, sada imam i kruh – rekao mi je i uz pozdrav odšetao prema novom košu…
