Piše: I.Karačony
Točno dvadeset i pet godina je prošlo otkako je Bjelovarčanin Darko Zrinić po prvi put zakoračio u bjelovarski Dom kulture, nekadašnju židovsku sinagogu, u kojem je dobio posao domara. Kako govori i ime radnog mjesta, Darko se primarno trebao brinuti o održavanju objekta, popravljati potrgane kvake, mijenjati pregorene žarulje, voditi brigu oko grijanja i tople vode, odbacivati snijeg, čistiti hodnik i prostorije koje koriste učenici i profesori Glazbene škole ”Vatroslav Lisinski”…
Nezaobilazna persona
Međutim, kako su godine prolazile, Darko se po mnogim vještinama i pitanjima prometnuo u nezaobilaznu personu koja je u svakom trenutku u svojim rukama držala konce četiri ugla bjelovarskog hrama kulture, rasadnika mladih glazbenika i utočišta poznatih i manje poznatih glumaca. Darko je tijekom godina, izuzev glume, savladao gotove sve pripremne poslove koje je unutar jednog kazališta potrebno odraditi kako bi predstava uspjela. Zato ga se s punim pravo može nazvati dobrim duhom bjelovarskog Doma kulture.
”Za mene je to bio izazov”
-Po struci sam strojobravar koji je prije 25 godina došao u Dom kulture popravljati stolice i voditi općenitu brigu oko objekta. No, s vremenom sam počeo dočekivati razne goste, glumce, glazbenike i redatelje te pomagati pri istovarivanju i postavljanju scene. Nemam glazbenog obrazovanja, ali me uvijek jako interesirao zvuk, kao i rasvjeta, a malo po malo sam se približavao i mikseti te promatrao kako s njom tijekom predstave barataju profesionalci. To me zaista zanimalo i za mene je to bio izazov. Nakon što sve to savladao, s redateljima sam prije predstave počeo prolaziti knjigu scenarija te svijetlom i zvukom pratiti predstavu koju prije nisam vidio. To mi je bilo toliko interesantno da to teško mogu opisati riječima–prisjeća se Darko.
Anegdota s Vinkom Coce
U proteklih četvrt stoljeća koliko je proveo radeći u Domu kulture, Darko je doživio stotinu anegdota s raznim zanimljivim ljudima, a uvijek se rado prisjeti jedne koju je doživio s pokojnim trogirskim slavujem Vinkom Coce.
-Pokojni Vinko Coce je jednom prilikom stigao u Bjelovar, ne mogu se sjetiti više povoda. No, stigao je s ekipom koja je bila malo dobro volje, recimo to tako. Upitao me bi li ja mogao sve ozvučiti uz te i te efekte. Tada sam tek krenuo hvatati konce i pojma nisam imao što znače riječi koje je spomenuo. Rekao sam mu da nema problema i da ću sve to odraditi, ali malo kasnije jer me trenutno jako boli želudac i moram izaći na zrak. Kazao da oni to malo podese, a ja ću sve dovršiti kad se vratim. To je bio moj sistem snalaženja u trenucima kada nešto nisam znao. Bio sam u totalnoj panici i znao sam da mi u tim trenucima nitko od prijatelja koji to znaju ne može pomoći. Sjeo sam u hodnik i mudro pričekao jer sam znao da su on i njegov vozač majstori za zvuk. Sve su oni to lijepo podesili. Kada sam se vratio Coce me upitao ”Majstore, hoće li to biti dobro?”. Ja sam mu odgovorio da bi možda još malo dodao toga što je rekao, ali neka ipak ostavi tako kako je namjestio jer je po mom iskustvo to jako dobro. ”Ma bravo!”- odgovorio mi je Coce te nastavio; ”Ti si najbolji na svijetu. Ti si nam dao da si mi to podesimo kako nama odgovara”. I tako sam ja krenuo…- priča nam Darko kroz smijeh.
”Moji dragi prijatelji”
Puno puta je u životu, priča Darko, bitno snaći se što je bolje moguće.
-Nisam rekao da neću ili da ne znam. Već sam to odradio na lijep i kulturan način da nitko nije primijetio da je na znam. I nitko se na mene nije naljutio–govori nam Darko te dodaje kako su mu u snalaženju pomogli brojni prijatelji.
-Htio bih se zahvaliti svojim prijateljima koji su mi često pomogli čistiti brojne kvadrate unutar Doma kulture, a to su prvenstveno bile spremačice iz Glazbene škole. Kada nešto nisam znao, jocker zovi mi je uvijek bio Mile Kutleša i njegova firma Bolero. Uvijek mi je dao savjet i uskočio kad god je trebalo. Tu je i profesor Ivan Mihajlović iz Glazbene škole koji je također uvijek pomogao, kao i ravnateljica Glazbene škola Sonja Štefanac koja mi je uvijek izlazila u susret i imali smo krajnje korektan odnos–prisjeća se Darko.
Oproštaj od Doma kulture?
Za one koje ne znaju, u tijeku su zahtjevni radovi na Domu kulture, posebno u njegovoj unutrašnjosti nakon kojih će objekt postati respektabilno kazalište kakvo se ne bi posramili ni daleko veći gradovi od Bjelovara. Razgovor s gospodinom Darkom i njegova prisjećanja možda zvuče kao njegov svojevrsni oproštaj od Doma kulture u kojem je prove brojne godine svog života. Tko zna, možda to zaista i je jedan poseban oproštaj. Jer, Darko je zapravo zaposlenik Glazbene škole koje je zbog nedostatka vlastitog prostora godinama koristila dio Doma kulture za svoj rad. S toga je i Darko ondje više od dva desetljeća bio delegiran na radnom mjesto domara. Što će biti s Domom kulture nakon obnove, hoće li prijeći u upravljanje nekoj drugoj kulturnoj instituciji, hoće li ju voditi neka nova gradska firma, u ovom trenutku još uvijek nitko ne zna.
-Duboko u sebi se nadam da će me ponovno zvati da dođem raditi u Dom kulture. Uvijek sam na raspolaganju. Jer, taj posao sam zaista zavolio i ako će biti drugačije, jako će mi nedostajati–zaključio je Darko.
