Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Ujutro 15. travnja, u 104 godini života u svom domu, držeći kćer Zrnku za ruku, umro je najdugovječniji Hrvatski političar Josip Manolić (Kalinovac, 22. ožujka 1920. – Zagreb, 15. travnja 2024.
Josip Manolić zasigurno je najvažniji svjedok svih političkih, povijesnih i ratnih zbivanja koja su se događala na prostoru jugoistočne Europe tijekom 20. i u prvim desetljećima 21. stoljeća. Svojim djelovanjem snažno je obilježio politiku bivše države SFR Jugoslavije kao vrlo blizak suradnik utemeljitelja spomenute države Josipa Broza Tita. Također je sudjelovao i u stvaranju slobodne i samostalne Republike Hrvatske devedesetih godina zajedno s dr. Franjom Tuđmanom.
Josipa Manolića posjetila sam u njegovom domu u listopadu 2017. godina i obavila ekskluzivan razgovor pod naslovom: ORLOVAČKO DJETINJSTVO I BJELOVARSKA MLADOST JOSIPA MANOLIĆA, ovom prigodom, dragi prijatelji i čitatelji, s vama rado dijelim.
Gospodine Manoliću, kada i zašto ste se iz Podravine preselili u Orlovac?
– Da, to je zanimljivo… Ja sam rođen u Kalinovcu kod Đurđevca i tamo sam završio prvi razred. Moj se je otac jako razbolio i naglo umro. Majka se je preudala za jednog Peru Zobunđiju iz Orlovca, Općina Nova Rača, i ja sam u jesen 1929. krenuo u drugi razred u Orlovcu. Moja majka je u novu kuću došla s nas četvero djece, a taj udovac Pero također je imao četvero svoje djece. Ali Rača i Orlovac su vrlo bogata poljoprivredna područja pa je to i bio veliki razlog da smo se svi uspjeli prehraniti, iako nije bilo lako. Ja sam već sa 12 godina morao ići za nadničara kod bogatih zemljoposjednika gdje sam bio svinjar, ili sam tjerao marvu na ispašu, a po noći su se tjerali konji, kraj rijeke Česme na državnu zemlju zvanu Berek, jer su ljudima konji tijekom dana bili potrebni za razne poslove. U toj velikoj obitelji bili smo svi, bez razlike, odgajani u poslušnom duhu, morao se je uvijek znati red. Mi smo se djeca između sebe jako voljeli i međusobno potpomagali, koliko smo mogli i znali. Roditelje smo jako poštivali. Hrani nikad nismo smjeli prigovarati, sve što je bilo skuhano moralo se je jesi, a to je sve bila sezonska hrana. Odrastali smo na žutim i eventualno bijelim žgancima, jedan su dan bili preliveni vrhnjem a drugi svinjskom masti. Svinjska mast nam je bila glavna hrana za preživljavanje.
Ja sam kao dijete u igri bio jako uskraćen. Ostala djeca nisu toliko puno morala raditi koliko ja.
Nas osmero imali smo samo jedne cipele. Ali zbog njih se nikad nismo svađali. Čim je na proljeće zatoplilo, pa sve do jeseni uglavnom smo bili bosi. A te jedine cipele smo nosili naizmjenično. Jedan ih je dan u školu nosio moj brat, a drugi dan ja… (Čitatelje molim da zapamte ovaj detalj).
Iako ste u igri bili zakinuti, nadam se da imate u sjećanju i drugih orlovačkih uspomena?!
– Nikakvih igračaka nismo imali. Ja sam se puno igrao s mojim psom Garom. Ali moja najdraža igračka zapravo je bila lopta. Napravio sam s jednim kolegom susjedom loptu od konjske dlake i onda smo se sva djeca Srednjeg kraja sela Orlovca njome igrala. Nažalost, ja sam uvijek prvi morao napuštati igru i ići nešto raditi. U ono smo vrijeme morali biti u školi cijeli dan, što mi je danas nezamislivo. Obožavao sam svog učitelja Vinka Lovrenčevića jer je bio jako korektan. Učio nas je raznim vještinama oko uređivanja voćnjaka i vinograda, između ostaloga. Svi smo bili sretni kad bi nas poveo u svoj vinograd, napominjem da su vinograde onda imale samo bogate obitelji. A jedan njegov sin Dragan, također učitelj, učio nas je igrati nogomet s pravom kožnom loptom. Nogomet i kožna lopta učiteljevog sina obilježili su moje orlovačko djetinjstvo! S loptom sam bio iznimno spretan.
Kada ste otišli u Bjelovar i uključili se u politiku?
– Odmah nakon završetka osnovne škole rekao sam svojima da sam se odlučio za šustera.
Već sam kao dijete razmišljao da svima trebaju cipele i da je to perspektivan zanat.
Jednom sam išao kod brata Slavka u Hercegovac gdje je on bio šegrt kod jednog kovača. Vidio sam ga kako vani na hladnoći, golim rukama mora držati željezo itd… Odmah sam zaključio da to nije za mene. Moj me je očuh odveo u Bjelovar gdje smo našli jednog šustera s kojim smo sklopili ugovor o šegrtovanju, a i bjelovarska zanatska škola bila je vrlo priznata što mi je pogodovalo. U tom sam zanatu ostao sve do 1941. i od njega živio u Bjelovaru. Čitavo to vrijeme bio sam okružen ljudima koji su ispoljavali nezadovoljstvo s postojećim režimom. (Podsjećam čitatelje, bilo je to vrijeme Kraljevine Jugoslavije na čelu s Aleksandrom Đorđevićem, koji je njome upravljao iz Beograda.)
Oduševljavao sam se ljudima koji su zastupali politiku Stjepana Radića. Već kao petnaestogodišnjak stao sam čvrsto na stranu te politike, a protiv postojećeg režima.
U TOJ SAM POLITICI VIDIO IZLAZ IZ MOG STALNOG SIROMAŠTVA!
U početku sam raznosio listiće po Bjelovaru i razni propagandni materijal koji je dolazio iz stranke HRSS, poslije HSS (Hrvatska seljačka stranka). Na čelu te stranke u Bjelovaru je bio odvjetnik Ivša Lebović. Njime sam bio oduševljen jer je mnoge radnike i siromahe branio besplatno.
Već na samom startu svoje političke karijere sam se jako razočarao. U svibnju 1935. održavali su se Prvi državni izbori, i na tim je izborima pobijedila režimska jugoslavenska stranka sa 3000 glasova, a lista Ivše Lebovića koja je dobila 16000 glasova izgubila. Meni to nikako u moj mladenački, zapravo još dječački mozak nije išlo!
Polako sam postao pristaša komunističke ideologije koja je zastupala radnička prava i prava seljaka. Godine 1937. već sam postao omladinski rukovoditelj i ubrzo sam otišao u partizane i postao jedan od važnih organizatora partizanskog ustanka u Hrvatskoj. Drugi svjetski rat dočekao sam kao visoko pozicionirani dužnosnik SKOJ-a i Komunističke partije.
S Tuđmanom stvarao HDZ
Zbog neslaganja s vodstvom Jugoslavenske države, države koju je stvarao, Josip Manolić je 1971., u vrijeme Hrvatskog proljeća, bio isključen iz političkog života.
Iste je godine upoznao dr. Franju Tuđmana. Godine 1989. ponovo se vratio u politiku i zajedno je s dr. Tuđmanom sudjelovao u stvaranju HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) i nove slobodne samostalne države Republike Hrvatske. Čak je od kolovoza 1990. – srpnja 1991. obnašao dužnost predsjednika Vlade RH. Međutim, zbog ne slaganja s dr. Tuđmanom napustio je HDZ 1994. i osnovao HND (Stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata).
Iako je Josip Manolić na svojem samom početku političke karijere doživio veliko razočarenje, u politici je ostao gotovo svoj čitav životni vijek! Koga politika obuzme teško joj se može oduprijeti.
