Piše: Ivan Karačony(ivankaracony@gmail.com)
Nepravda je posebna vrsta boli.
Neki ljudi kažu da si tada teško bolestan, ali jedan od najbogatijih ljudi na svijetu jer duboko u sebi osjećaš patnju onih koji su se našli u nepravednom i podređenom položaju, razumiješ njihovo razočaranje i shvaćaš koliko ih radi toga boli duša…
A još je gore kada vidiš iskrene suze koje im se nezaustavljivo slijevaju niz obraze, suze koje stižu ravno iz duše…
Nepravdi je raznih vrsta i puno previše na ovom svijetu, od gladne i bolesne djece, siromaštva pa sve do nepotrebnih ratova u kojima uvijek ginu nevini.
U tom kolopletu nesretnih okolnosti nepravda je zahvatila i naše umirovljenike, naše očeve, majke, djedove, bake, stričeve, strine, ujke, ujne…
Sve one oni koji su pošteno radili cijeli svoj životni vijek, da bi na zalasku svog životnog puta neki od njih bili prisiljeni progutati dostojanstvo i prebirati po kontejnerima, pratiti sve moguće akcije iz brojnih kataloga trgovačkih centara, vagati režije, vagati hranu, žuljavim rukama okrenuti svaki cent po nekoliko puta kako bi preživjeli do idućeg mjeseca i dočekali mizeriju u vidu mirovine.
Ima tome mjesec dana, ako ne i više, kada sam zapazio u staricu u jednom trgovačkom centru. Žena se svojski potrudila skriti suze dok je prebirala po povrću. Možda su njene suze tekle iz nekog posve drugog razloga, no ja sam si nekako zamislio, nekako sam osjetio da je u pitanju novac i ograničeni budžet.
Na koncu ne moraš biti pretjerano pametan i pronicljiv kako bi shvatio da se radi upravo o tome.
Ima već nekoliko godina kako svi gledamo ljude koji zaviruju u kontejnera. Često u ranim jutarnjim i kasnim noćnim satima.
Možda ih ne primjećujete, ali vjerujte, tu su. Ako samo na kratko obratite pažnju, shvatit ćete da su posvuda oko nas.
Nije jednostavno i lako živjeti u vremenu kada se sankcionira krađa hrane, dok se s druge strane razni likovi i likuše bogate krađom novca uz društvene blagajne, novca koji su upravo naši očevi, majke, djedovi, bake, stričevi, strine, ujaci i ujne teškom muškom zaradili te njime stvarali i gradili Lijepu našu, a danas jedva krpaju kraj s krajem.
I opet. Čudno je to kako nepravda može boljeti.
Kako netko može biti iskreno sretan u okruženju u kojem su ostali oko njega nesretni?
Ništa ne steže dušu kao sustav u kojem nema pravde, koji vrijeđa dostojanstvo i zakida za najosnovnije. Ništa ne steže u prsima kao kada vidiš život koji se gotovo uzaludno, ali ponosno i podignute glave bori protiv raznih nevera, bolesti, tuge, kada je razočaran u životno bitne stvari…
Na kraju svima nam ostaje samo vjera u bolje sutra, vjera u svijetlu budućnost za one koji tek dolaze, vjera u promjenu…
No, da bi nam bilo bolje, mi sami trebamo pokušati biti ta pozitivna promjena.
Nepravda – toliko jednostavna, a tako bolna riječ.
Iskreno, nadam se da netko to od gore vidi sve.
I pomno bilježi.
