Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Regionalnog internetskog portala Bjelovar.live
Poslije osmog mjesta na Europskom prvenstvu u rukometu 2022. godine i devetog mjesta na Svjetskom prvenstvu 2023. godine, konsternirana sportska nacija je donijela unison stav – ovako se više ne može.
Da bi baš svi shvatili dramatične razmjere podbačaja, najavljivači nove budućnosti i poricatelji povijesti i logike, koristili su prigodničarske besmislice kako je bilo dosta rasprodaje ugleda i kako se Hrvatska mora vratiti na mjesto koje joj pripada.
Da se naježiš, ali ne od svečane odlučnosti, nego od spoznaje kako se ništa ne prima tako lako kao besmislena fraza.
Usput, ne znam jeste li primijetili, kako izvikivači tih parola i poticatelji tuđeg rada, ti moderni sokolaši (od glagola sokoliti), pri pozivu na radne akcije uglavnom koriste neradničke gramatičke forme u kojima je teško otkriti tko je subjekt, što je objekt, a tko će i što predikatiti. Pa onda čujemo Hrvatska se mora vratiti… i Prodaje se kuća. Onako, sama od sebe. Pa kako joj Bog da.
Dužnosti i obveze sportske nacije
Nego vratimo se na Europsko prvenstvo. Neke manje sportske nacije, Austrija na primjer, ili recimo Mađarska, ta bi osma i deveta mjesta smatrale uspjehom, ali ne i mi. Mi smo sportska nacija, pa smo ne časeći časa, uz frazetinu moramo skupiti glave, formirali radnu grupu koja je kao i obično zauzela čvrste ali promjenjive stavove, i u ime osramoćene sportske nacije smijenila krivce za neuspjeh. Pa smo krenuli popravljati pokvareno i nismo se smirili sve dok nismo završili na 11. mjestu.
Sportska nacija je ponovo užasnuta, a zadovoljan je za sada samo novi izbornik koji je prethodno bio užasnut osmim i devetim mjestom koje je osvojio njegov prethodnik. Da bi bolje shvatili što se zapravo dogodilo, i kako funkcionira sportska nacija, prošećimo još jednom zajedno kroz najvažnije momente netom završenog Europskog prvenstva u rukometu u cipelama prosječnog pripadnika naše moćne sportske nacije, i pogledajmo to njegovim očima, bio on egzaltirani profesionalni navijač na privremenom radu u nekoj sportskoj redakciji ili uzbuđeni navijač amater u nekom kafiću. Sve su to iste oči. Važno je znati da je prosječni pripadnik sportske nacije čak i kada je sam samcat vrlo umnožen, tako da se uglavnom i izražava u množini.
Kad’ se male ruke slože
Dakle, prvo SMO naprosto deklasirali Španjolce, a svi mi dobro znamo tko su Španjolci. Sportskoj naciji s izraženo razvijenom sportskom kulturom to ne treba posebno objašnjavati. Španjolci su doduše relativno kasno naučili igrati rukomet, tek devedesetih godina prošlog stoljeća, baš kao i Francuzi, Danci i Šveđani, ali kada su jednom ovladali tajnama tog zajebanog sporta, kontinuirano uzimaju medalje na najvećim natjecanjima, kada god se pojave, a pojave se uvijek, tako da su ih do ovog prvenstva naslagali ukupno osamnaest.
A MI smo ih, kažem, sveli na zajebanciju. Deset razlike! Onda je došla Austrija, a Austrija, he, he, još nije naučila igrati rukomet, oni skijaju i jodlaju, tako da SMO znali kako ĆEMO ih, kako se nekada govorilo u krajevima s nerazvijenom mostogradnjom, pregaziti kao plitak potok. Samo što nismo, ali nije bilo ni mrvice zabrinutosti, jer su svi proračuni i koeficijenti i dalje bili na našoj strani. Pa su poslije Austrijanaca došli slabašni Rumunji, koje čak NISMO ni trebali pobijediti, što SMO unaprijed lijepo izračunali, jer SMO znali da će Španjolci pobijediti austrijske treferaše. I jesu pobijedili, samo ne Španjolci nego Austrijanci, pa su se Španjolci oprostili od daljnjeg natjecanja i otišli kući zajedno s NAŠOM veličanstvenom pobjedom od deset golova razlike. U drugi SMO krug ušli samo s mršavim bodom osvojenim protiv Austrijanaca i s tjeskobom u sportskom srcu.
Da ne duljim, sve dok se moglo nešto ušićariti na tuđoj muci i znoju bili smo MI, ali kada je poslije poraza od Islanda i najsporijem sportskom računovođi postalo jasno da rukometaši nemaju ni teoretske šanse osvojiti mjesto za šeranje ponosa i slave, množina je misteriozno nestala. Nema više MI. Rukometaši su zajebali. Prosječnom pripadniku sportske nacije sada jedino još nije jasno tko to bira i postavlja sve te nesposobnjakoviće i čemu su se uopće ti ljudi nadali kada je i prije prvenstva bilo jasno da je sve to zajedno drek na šibici. Pa nisu ih bez veze kladionice prije prvenstva stavile na 11. mjesto. I koji su bili? Kao što možete vidjeti, kladionice su kineziološki fakulteti prosječnog pripadnika sportske nacije, pa se razočarani prosječni pripadnik sportske nacije na kraju uvijek vraća struci.
Kako zapravo stoje stvari…
Ako vas čudi ovakvo suspektno i nesportsko ponašanje prosječnog pripadnika sportske nacije, onda će vas još više čuditi sljedeći podaci. Na Prvenstvu EU u pretilosti, stanovnici Hrvatske osvojili su prvo mjesto, zlatnu medalju tešku 1.7 milijardi eura koliko NAS godišnje košta liječenje bolesti povezanih s debljinom. U mlađim uzrastima je došlo do manjeg podbačaja pa SMO tek peti po debljini, ali djeca kao djeca, teško je s njima ozbiljno raditi jer su uglavnom nedisciplinirana pa trče okolo i troše kalorije. Uz to i rastu. Taman ga lijepo udebljaš i zaokružiš, a nevaljalac preko vikenda naraste 10 cm pa sve moraš ponovo. Ali te dječje kategorije ionako nisu nikakvo mjerilo. Boris Becker je kao klinac gubio od nekog dugokosog mališana koji je kao odrasli muškarac u punoj snazi redovito gubio od pokojnog predsjednika države. Tako da to peto mjesto ništa ne znači. Ima još tih zbunjujućih podataka. Spomenuto prvo mjesto u pretilosti posljedica je impresivnog rezultata od čak 65% odraslih osoba koje imaju prekomjernu tjelesnu masu i debljinu, a zabrinjavajuće peto mjesto osvojeno je sa samo 35% pretile djece (tu ima dosta mjesta za napredak). Istovremeno, organiziranim sportom u klubovima u svim dobnim i spolnim kategorijama u Hrvatskoj bavi se oko 250.000 tisuća osoba ili 6,25% ukupne populacije. Rukometom se organizirano bavi, u svim dobnim i spolnim kategorijama tek 10.000 sportaša i sportašica ili samo 0,25% stanovništva Hrvatske. Po ovome ispada kako je prosječni pripadnik sportske nacije debeljko čija se aktivna sportska iskustva svode na traumatsko prislino bavljenje fiskulturom na tjelesnom odgoju, i koji nikako nije kvalificiran rukometašima određivati ambicije i dijeliti savjete kako moraju učiti od Skandinavaca.
Is it possible?
I sada slijedi pitanje koje postavlja prefrigani Giorgio A. Tsoukalos, gledateljima History Channela poznati folirant i ufolog sa suludom frizurom Radovana Karadžića, kada želi dokazati neku svoju jednako suludu teoriju – Is it possible…? Je li moguće da mi zapravo i nismo sportska nacija? Je li moguće da smo pretežito navijačka nacija? Da samo volimo promatrati druge ljude dok nešto rade? I bodriti ih, određivati im ciljeve i ambicije, i udarati tempo. Ako je to moguće, onda je čudno kako uz tako široki izbor radova uvijek izaberemo baš onaj na čiji rezultat navijanjem možemo utjecati tek u tragovima. Jer profesionalni sportaši, kao i svi zaposleni ljudi, ne idu samo na navijanje. Teško mi je to i izgovoriti, to je kao kada djetetu kažeš da nema Djeda Mraza, ali je tako.
Sve je još čudnije zbog toga što stvarno postoje, u nedostatku boljeg izraza – radnici, čije rezultate gotovo nitko ne prati, a čije bi se izvedbe itekako mogle poboljšati uz mali poguranac navijanjem. Njihovi rezulatati naprosto vape za bodrenjem. Ti radnici su političari, naši turistički vodiči u bolju budućnost, kojih ima najmanje 396.000 tisuća, gotovo 40 puta više nego rukometaša, a rezultati su im unatoč brojnosti, neusporedivo slabiji nego rukometašima. Gotovo da i nema kategorije u kojoj se takmiče, a da su osmi ili jedanaesti u Europi ili deveti na svijetu.
Najrelevantniji pokazatelj uspjeha neke zemlje, a političari su zaduženi za uspjehe, je poredak na listi zemalja po BDP po pametnoj glavi stanovnika. To je elitna disciplina, tzv. gospodarski višeboj, na kojoj stojimo kako stojimo. U nedostatku stvarnih uspjeha, a kako ne bi morali javno priznati kako smo na toj listi tek dvadeset treći od dvadeset sedam zemalja EU, nesretnici su valjda u očaju smislili čudnu disciplinu u kojoj smo prvo bili među petnaest najrazvijenijih zemalja u Europi, a kako ih je uhvatio strah da ni to neće biti dovoljno dobro, onda su taj isti rezultat urnebesno preradili “u među petnaest najrazvijenijih na svijetu“.
Jebi ga, svijet je veći. I to sve zbog toga jer smo jedino mi i još četrnaest zemalja Europe, pazite – Europe, istovremeno i u EU, i u NATO-u, i u Schengenu, i u eurozoni. I u krasnoj formi za dobru zajebanciju, jer se po tom kriteriju pokazalo da smo kud’ i kamo razvijeniji od Sjedinjenih Američkih Država koje su toliko nerazvijene da nisu ni u Europi, a o Schengenu da ni ne govorimo.
Da vam ni ne nabrajam koje smo sve zemlje samo u Europi usput prešišali po tom kriteriju- Irsku, Švicarsku, Norvešku, Švedsku, Dansku… Da sretnete u gradu krhkog i nejakog mališana koji pokazujući iskaznice svih teretana u koje se upisao, tvrdi kako je sada najrazvijeniji u gradu, nekako bi se sažalili nad njim. Pa pokažimo onda i u ovom slučaju milosrđe i pomozimo ljudima. Treba ih nekako osokoliti, da se trgnu, da polete, a tko to može bolje od navijača. Znam da ćete reći da je teško navijati za Rudeš, ali stvar ipak nije tako beznadna.
Irska – Voldemort hrvatske politike
Nisu to više bespuća povijesne zbiljnosti, put je asfaltiran, a ima i putokaze. Evo recimo, Irska. Vrlo usporediv slučaj.
Površinom tek nešto malo veća od Hrvatske, s nešto više od 5 milijuna stanovnika (gotovo toliko je i Hrvatska imala 1991. godine), Irska je danas po kriteriju BDP po glavi stanovnika, druga najuspješnija zemlja Unije, odmah iza Luksemburga. Mi smo dvadeset treći. Irska je druga i u cijeloj Europi jer ima veći BDP po glavi stanovnika i od Švicarske i od Norveške.
Mi smo dvadeset osmi. A najzanimljivije je to što je Irska prije samo 20-ak godina bila jednako (ne)uspješna kao i Hrvatska, a imala je i pola milijuna stanovnika manje od Hrvatske. Danas ima 1.2 milijun stanovnika više od Hrvatske, i više nego trostruko veći BDP, pa je stvarno vrijeme da navijanjem uputimo naše političare da se tamo raspitaju kako je to Irskoj uspjelo, i gdje mi griješimo. I bi li možda i mi mogli poći irskim putem, umjesto put Irske. Iako odgovor možemo pretpostaviti, svejedno će biti urnebesno čuti obrazloženje zbog čega je to nemoguće.
