Komentari javnosti oko UN-ovog summita o klimi više su iznenađujući nego sadržaj samog summita. Ili možda nisu? Politiku čine ljudi i njihovi interesi koji su suprotstavljeni po principu ”tko jači, kvači”.
Zagovornici potpunih ekonomskih i gospodarskih sloboda ne žele vjerovati niti riječ izvještajima znanstvenika iako bez pogovora vjeruju računalima i programima koja im izračunavaju prihode i rashode na svim mogućim skalama, a koja su tehnološki proizvod gospodarstava i poduzetništva koja se oslanjaju na znanost. Čini se da dobar dio opiranja iz tog smjera dolazi iz interesa onih industrija kojima prijeti izumiranje zbog globalne životne potrebe za napuštanjem starih tehnologija, pri čemu im je glavni obrambeni argument prijetnja povratkom u srednji vijek.
Zastarjele industrije pružaju otpor kako su to činile i ranije unatoč dokazima znanstvenika da uzrokuju nesagledive štete, barem do povrata uloženih sredstava u svoj razvoj. Ne tako davno ista priča bila je s DDT-em (ugrožavao je zdravlje djece i razmnožavanje ptica) ili olovom u gorivima (ugrožavao opće zdravlje stanovništva). Ne tako davno protiv zabrane cigareta industrija se borila plaćanjem liječnika da cigarete reklamiraju kao sredstvo za poboljšanje zdravlja. Danas u razvijenim državama zainteresirana javnost ulaže velike napore u podizanju okolišnih i zdravstvenih standarda, te ukidanje politika subvencioniranja razvoja i korištenja tehnologija temeljenih na fosilnim gorivima koja su za tu istu javnost štetna.
Napuštanje trenutnih tehnologija neće nas vratiti u srednji vijek jer se stalno razvijaju nove. Primjer je Dieselgate mega prevara fosilne autoindustrije nad globalnim potrošačkim društvom, što je s njene uzice oslobodilo nove tehnologije koje je sve teže suzdržavala. Pa ta ista autoindustrija spas pronalazi u tehnologijama baziranim na litiju, vodiku i nanomaterijalima zahvaljujući desetljećima ismijavanim inovatorima koji su u razvoj tih tehnologija krenuli još u vrijeme kada nikome nisu trebale. Ali koji zato sada iznimno dobro profitiraju. Slično vrijedi i za materijale od kojih se ne odvajamo, od plastičnih vrećica do mobitela. Kada bi smo odlučili prestati koristiti odjeću od sintetike, dakle nafte, bi smo li ponovo ruke i noge uvlačili u kožu mrtvih životinja? Ne, jer bi staru tehnologiju postupno zamijenili proizvodnjom novih materijala. Možda uzgojem biljaka, algi ili bakterija. Možda ćemo za 50 godina koristiti 3D printere koji će nam, nakon recikliranja prošlotjedne odjeće, na kožu nanositi novu odjeću s boljim svojstvima nego ikada prije. Čak bolju nego prošli tjedan. Steriliziranu, hidrofobnu, termoaktivnu. Naravno, dok nam trenutna tekstilna industrija u svakodnevnom životu donosi više koristi nego štete za promjenama nema potrebe, unatoč njenom poprilično robovlasničkom odnosu prema vlastitim radnicima. Kada bi se pokazala potreba za njenom promjenom učinila bi isto što i automobilska industrija danas, uložila bi u istraživanje, edukaciju, prekvalifikacije i nove strojeve.
Klimatske promjene nakon 30 godina znanstvenih upozorenja pokazuju svoje ubrzavanje. Dok oceani svojim podizanjem godinama potiho iseljavaju stanovnike niskih otočnih država, evo i milijunski glavni grad Indonezije prisiljen je promijeniti svoju priobalnu adresu. Niti našoj djeci na hrvatskoj obali podizanje nasipa i lukobrana na šupljikavim stijenama neće pomoći u sličnoj sudbini koja će se desiti bez obzira što mi mislili o uzrocima. Upravo zbog nemogućnosti da postojeće tehnologije dovoljno brzo kompenziraju brzinu promjena u okolišu, prosvjednici traže bilo kakav dodatni alat za ubrzavanje tehnoloških prilagodbi. A među tim alatima je i porez na CO2.
Njemačka kao jedna od najrazvijenijih i odgovornijih država za klimatske promjene provodi neke od najjasnijih i najučinkovitijih klimatskih politika što se odrazilo i na rezultate prošlih izbora kada je najveći uspjeh postigla stranka zelenih, a zeleni su iznenadili i na prošlim EU izborima. S druge strane zelena javnost kritizira novu Njemačku strategiju u kojoj je predviđen prenizak porez na emisije CO2, što mi se ne čini ispravnim. Porezi su moćno oružje, ako se koristi na odgovoran način za održivo ubrzavanje tranzicije u pozitivnom smjeru, a ne za teroriziranje.
Hrvatska natprosječno opterećena porezima to bi ti trebala znati najbolje, jer je između ostalog i porezima uzrokovala pretjeranu želju za zapošljavanjem u javnoj upravi, masovno iseljavanje radnika u inozemstvo, indirektno ugrožavanje budućih mirovina, beskorisno višestruko financiranje propadajućih brodogradilišta, slabašan ili nikakav gospodarski rast i tome slično. Opasnosti i reakcije na uvođenje novih poreza može biti još i gore, vidljivo od biranja Trumpa i njegovih simpatizera na čelo okolišno vrlo utjecajnih država, do smrtonosnog sukobljavanja u prosvjedima francuskih Žutih prsluka.
S druge strane, koliko bi hrvatski proizvodi poskupjeli zbog uvođenja takvog poreza? Koliko se CO2 ispusti u našoj automobilskoj industriji, proizvodnji računala, štancanju mobitela, brodogradnji, printanju fotonaponskih panela, konstruiranju vjetroagregata? Malo ili ništa, jer u Hrvatskoj ne postoji toliko masovna proizvodnja bilo čega.
Cijene proizvoda koje uvozimo čak bi mogle pasti, jer će nam se nuditi proizvodi sa zaliha ili rabljene koje će u zemljama porijekla bili ili neželjene ili zabranjene. Ali bi nam gorivo i električna energija, a time i sve ostalo moglo poskupjeti jer značajni dio naše proizvodnje energije dolazi iz fosilnih izvora, a i dobar dio uvoza u budućnosti bi moglo dolaziti iz inozemnih fosilnih izvora koje nitko neće htjeti ili smjeti subvencionirati, jer će otkup iz njihovih obnovljivih izvora biti unaprijed ugovoreni i time rezervirani za lokalne potrebe. Ne zaboravite da naše vlasti 20 godina nisu bile spremne na vrijeme investirati javni novac u dugoročne javne potrebe, prilagoditi elektroenergetski sustav za dovoljno veliki broj stabilnih i nestabilnih decentraliziranih obnovljivih izvora energije, kao što su učinile Njemačka, Danska, Velika Britanija i drugi.
Na ovogodišnjem UN-ovom summitu naša predsjednica bila je među onima koji su izgubili pravo govora jer nisu imali izvještaj o napretku u borbi protiv klimatskih promjena. Niti kao primjer nama samima, niti kao primjer drugima. Niti kao odlično sredstvo za argumentirano promoviranje i uspješno podizanje hrvatskog gospodarstva usred brzorastućih globalnih potreba. Pa time gubi pravo tražiti napredak od drugih zemalja, za klimatske probleme daleko odgovornije od naše zemlje. To je samo lijepo upakirana diplomatska poruka UN-a Hrvatskoj da je nakon deset godina bila i ostala ”fosil dana”.
