Piše: Željka Barlović Ferenčak, žena s bogatim životnim iskustvom
Gdje postoji volja ima i načina, poznata je izreka i beskrajno je točna.
Ovih dana, točnije 24. kolovoza, u Tokiu započinju Ljetne paraolimpijske igre. Hrvatsku će predstavljati 22 sportaša u osam disciplina. Ponosni smo da ima i sportaša te članova delegacije s područja naše županije. Nisam gledala TV raspored, ali bojim se da ove igre neće ni blizu biti popraćene kao netom završene OI.
Koliko god naše društvo postaje sve osjetljivije za potrebe invalidnih osoba, ipak još uvijek smo daleko od onog što bi trebalo biti. Jest, razne rampe za normalan prilaz su obveza, daju se sredstva udrugama koje okupljaju invalidne osobe, uključuju se u normalnu školsku ili fakultetsku nastavu, ima zaposlenih. Uz sve to, kakav je doista tretman ljudi koji su rođeni ili su tijekom života stekli invaliditet?
Sam termin odnosi se na različite vrste i stupnjeve oštećenja u području psihičkog, fizičkog, psihofizičkog ili socijalnog razvoja. Invalidnih osoba ima svakim danom sve više, tu su pokraj nas.
Kako se ophodimo prema njima? Uvažavamo ih? Sigurna sam, niti blizu koliko bi trebalo.
Ljudi koji mijenjaju svijet
Već sam odnos prema sportašima koji idu na paraolimpijske igre u usporedbi s našim olimpijcima govori tome u prilog.
Što to povezuje Ludwiga Beethovena, Robina Williams, Fridu Kahlo, predsjednika SAD–a Roosevelta, Stephena Hawkinga? Jasno, riječ je o povijesnim ličnostima koje su, svatko u svom području, činili čuda i mijenjali svijet, usprkos svojoj invalidnosti.
Prije neki dan, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, na koncertu je svirao njemački umjetnik rođen bez ijedne ruke. Svirao je rog, a glazbom se počeo baviti(truba) već s četiri godine!
Namjerno u ovom tekstu ne navodim njegovo ime jer umjetnik kaže za sebe da je glazbenik, a sve druge okolnosti su nevažne, privatne su. Svojom glazbom će ili neće doprijeti do nas koji slušamo, ostalo zbilja ne bi trebalo biti bitno.
Ovih par primjera dokaz su da invalidnost nije prepreka učiniti ono što želimo, važan je motiv.
Rad, predanost, volja, odricanje…
Niti jedan istinski velik čovjek to ne postaje preko noći. Potrebno je puno rada, predanosti postavljenom cilju, jako puno volje i odricanja. Sve to isto, samo višestruko više, potrebno je osobama s invaliditetom.
Danas vlada velika bezvoljnost, nema veselja i energije, kod mnogih ljudi, nema motivacije za ništa. S druge strane, oko nas žive ljudi s istinskim problemima, koji rade tiho, vrijedno, samozatajno, a koji često u konačnici postižu rezultate koje je teško nadmašiti.
Ovaj tekst, uz najdublje poštovanje, posvećujem svim osobama s poteškoćama, svima onima koje život nije mazio. Posvećujem ga jednoj Vanji, Marini, Sanji, Valentini, jednom Ivanu, Slavenu, Zoranu…
Naravno, našim vrijednim paraolimpijcima želim puno uspjeha i veselja, zlato su ionako svi već osvojili!
