Kakav je osjećaj voljeti svoj posao?
Nadam se da vam je nepoznata situacija kada se sa grčem u želucu ide na posao, ona bezvoljnost ujutro da se išta pokrene, najradije bi puknuli (najčešće na nekoga tko nema veze sa poslom), imate osjećaj da ste preopterećeni ili pak posve beskorisni, oduševljeni čekate slobodan dan (samo iz razloga da ne trebate ići na radno mjesto)… Možda nekada nije problem u poslu, već u međuljudskim odnosima sa i među radnim kolegama. Imate osjećaj da ste u zlatnom kavezu–da, prihodi idu, staž ide, ali nema tu one volje, želje, svega što ste imali na početku radnog staža.
Bitna je volja
Voljeti posao je sve suprotno od navedenog. Ove tematike sam se dotaknula, jer se nekoliko vas javilo sa prijedlogom/pitanjima kako olakšati ulazak žena u poduzetništvo. Da, zlatni kavez je dobar, neko vrijeme… Ali počne gušiti.
Kako volim puno čitati, prošli tjedan sam pročitala nekoliko knjiga (opuštanje u kasnjevečernjim satima, kada je konačno onih nekoliko sati tišine i mira), te sam naišla na rečenicu ”Poduzetništvo donosi slobodu, ali ako nemate inicijative, nećete uspjeti”. Kao što sam nekoliko puta ranije naglašavala–bitna je volja.
Prema GEM monitoru za 2016. godinu, žene pokreću vlastito poslovanje između 35. i 45. godine (u prosjeku), pri čemu se poslovna ideja nerijetko javlja tijekom porodiljnog dopusta. Istraživanje Instituta za razvoj ženskog poduzetništva i vodstva–Adria, pokazuje kako je 64% žena dalo otkaz da bi pokrenulo poslovanje, A 33% njih dobilo Je otkaz pa pokrenulo tvrtku/obrt.
Ukoliko razmišljate o nekoj ideji, jasno da je ona za vas najbolja, ali istražite ju–razradite do u detalja. I za to si uzmite dovoljno vremena. Poduzetništvo je s jedne strane, divna stvar–sami si birate radno vrijeme pa se snažnije posvećujete obitelji. No s druge strane, to je prostor rizika, prepreka, brzine, kontrole, promjena… Bitno je kako se vi sami nosite s tim.
Zlatni kavez
Ukoliko ima onog inata u vama, one tvrdoglavosti i snage, krenite. Okolina često nema razumijevanja, pogotovo ako namjerno dajete otkaz i idete u samozapošljavanje. Izjave tipa ”Ti nisi normalan/na. Što će ti to? Pa imaš klince doma, čemu to ludiranje? Kako ćeš uz to osnovati obitelj? Nemaš sigurnosti.”
Pitam ja vas, a gdje ima sigurnosti. U ovom trenutku sigurno je samo da ćemo jednom umrijeti. Nema više sigurnosti. Posao, neovisno o subjektu u kojem se odrađuje, predmet je zamjenjivosti. Danas jeste, sutra niste, kakvu god premisu imao ugovor o radu. A kako se kaže, groblje je puno nezamjenjivih. Zlatni kavez je divna stvar, za druge, pogotovo ako imate službene mobitele, telefone, laptope. Konotacija službeno, samo pretpostavlja da možete svigdje stići, da ste dostupni 24h/dan, i da možete uvijek i od svuda raditi. A ako vas to ne ispunjava, ne volite to (barem neki element), onda ste zbilja u kavezu. Imam sreću reći da imam nekoliko zbilja dobrih, iskrenih prijatelja, a najvažnije–dobrih ljudi. Neki do njih su izašli iz tog zlatnog kaveza, i svi kažu isto: osjećaj nakon što se da otkaz je ludilo, adrenalin puca, imate osjećaj da možete osvojiti svijet. Nakon dan, dva–u panici ste. Ali ne odustajete, progutate knedlu i, uz oscilacije, idete naprijed.
Ulazak u poslovanje
Naravno, jedna je situacija kada ste samovoljno dali otkaz, a druga kada vam je isti dan. Potonje, uz smrt, spada u najstresnije događaje života. I tada nije lako. Ali često, izbora nema. Iz nužde dolaze odluke za ulazak u poslovanje.
”Najteži je put od kauča do javnog bilježnika. Nakon toga, više nema mjesta strahu, vi ste tu gdje jeste.” Do javnog bilježnika–stavite sve na papir: napravite si poslovni plan (kako, koliko, kamo, gdje, kome). Vašu, pojednostavljenu verziju. Razgovarajte s nekim u koga imate povjerenja. Možete doći i k meni. Prije godinu dana, takav sam razgovor vodila sa jednom tadašnjom poznanicom–danas mogu reći prijateljicom.
Pogreške su prilike za učenje
Strah, briga–što će biti sutra. Na to vam nitko ne može odgovoriti. Samo je bitno koliku želju imate, kakvu ideju imate, imate li možda i potencijalne korisnike. Umrežavajte se–čovjek nije otok za sebe, a da bi nešto raslo, potrebno je umrežavanje. Educirajte se, razvijajte, proučavajte…informacije su danas dostupne. Znanje i vještine su dostupnije no ikada. I da, straha uvijek ima. Ali hrabrost je učiniti nešto unatoč strahu. Pogreške su moguće, ali čekajte–pogreške su prilike za učenje. Izuzetno je čest slučaj da neka poslovna ideja uspije od trećeg puta… Samo što se o tome ne priča, svi vide rezultate.
Straha, odbijanja, padova ima. Može ih biti u jednom danu. Ali kako su mi u posljednjih nekoliko godina rekli, nema te čari–biti sam svoj šef, upravljati svojim vremenom. Teško je, a li tko ima vremena za plakanje i žaljenje. Treba ići naprijed! S voljom, iako nekada i zakasnimo.
