Ovih su dana doslovce ispod žita prošli porazni podaci da Hrvatska više ne proizvodi niti polovicu mlijeka za domaće potrebe.
Treba nam 950 milijuna litara, a prošle smo godine proizveli samo 429 milijuna litara i ostalo uvezli. Nekoć je veliki dio proizvodnje mlijeka otpadao na Bjelovarsko-bilogorsku županiju koja se dičila velikim brojem manjih farmi muznih krava.
Stoka se tržila gotovo u svakom mjestu, a na Jesenskom sajmu u Gudovcu, na aukcijskoj prodaji steonih junica, bez problema se prodavalo više od stotinu komada i po grlu se plaćalo po deset tisuća kuna. Danas više nema aukcijske prodaje, na jedinoj Državnoj izložbi stoke se jedva skupi stotinu grla, a proizvodnjom mlijeka se bave rijetki.
Da selo ubrzano gubi svoje značajke govore i podaci o broju goveda na području Bjelovarsko-bilogorske županije.
Dok ih je 2011. godine bilo 73 682 u 2022. ih je ostalo 54 987 komada. To je strmoglavi pad i ne vidi mu se kraja. Brojne staje su napuštene, a nove se ne grade.
No, umjesto novih staja na selu se grade novi bazeni. Kao gljive poslije kiše niču OPG-i koji se žele baviti ruralnim turizmom i ako već u nekom selu nema niti jedne krave, bar ima kuća za odmor s bazenom.
Samo u okolici Bjelovara se gradi 15 bazena, ali niti jedan novi objekt u kojem bi netko bavio proizvodnjom hrane. To su hrvatski paradoksi uzrokovani neujednačenim pristupom razvoju poljoprivrede.
Ne treba kriviti ljude što pokušavaju raditi ono što će im donijeti nekakvu zaradu, a ne muku.
Na koncu ona lijepa izreka selo sve hrani očito više ne drži vodu.
Gdje se nalazi naša poljoprivreda sažeo je jedan kolega novinar rekavši: Pa kod mene u Tomašu djeca piju mlijeko iz tetrapaka jer u selu više nema krava. (dv)
