Piše: Željka Barlović Ferenčak
U jednoj od mnogobrojnih bilježnica moje tete, prije par mjeseci , pronašla sam umetnutu pjesmu našeg sugrađanina, velikog Željka Sabola ”Imala sam kuću, imala sam dom”. Zadnja je to njegova objavljena pjesma, napisana krajem kolovoza 1991., samo nekoliko dana prije njegove smrti.
U tom istom kolovozu 1991., moja teta, kao i mnogi ljudi tada, uzela je na brzinu malo osnovnih higijenskih potrepština i dokumente te otišla na par dana, tako je to mislila, mojima u Županju. Na Vukovar su pale prve bombe….., ostatak priče je više-manje poznat. U Vukovar se vratila čim je bilo moguće i ostala tamo dok su god njezine godine to dozvoljavale. Sada je moja Sonja, sedam mjeseci već, ponovo i zauvijek u svom Vukovaru. Toplo se nadam da je napokon našla svoj mir…
”NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM”
Jasno mi je zašto je ova pjesma našla posebno mjesto u njenoj bilježnici , ali prije svega u njezinom srcu. Mjesecima razmišljam i o teti, ali i o ovoj pjesmi. Zaokupljeni svakodnevnom jurnjavom, ne primjećujemo one sitne znakove nečije tuge. Kolikogod se mi kao obitelj trudili olakšati joj , ono nešto uništeno, ne možeš popraviti.
Ona je opet, na sve mile načine, skrivala te svoje najdublje osjećaje, osmjeh su i šala bili njezin zaštitni znak. Bila je dobrog zdravlja, odlično je izgledala, doživjela skoro 97 godina, reklo bi se, za poželjeti.
Nije ovo priča o mojoj teti, priča je to o mnogim ljudima oko nas koji su gradili svoje domove, činili ih što ugodnijima za život, usađivali u njih svu svoju moguću ljubav . Ne pričam o zgradama kao takvim, o zidovima sa zlatnim tapetama, o okućnicama s bazenima…, pričam o domovima u kojima odzvanja smijeh, ponekad i svađa, o domovima u kojima je možda i hladno, u kojima možda nema dovoljno hrane, ali o domovima koje smo sami stvarali, o domovima u kojima se osjećamo svoji, o domovima u kojima se živi.
”Ovo nije priča, ovo nije film
pokraj mene prasak, pokraj mene dim
neće san na oči ni u kasni sat
tražili smo ljubav, a dobili-rat”
U trenutku se okrene život naglavačke, više nikada nije i ne može biti isto. Prođu godine, čekaš i dočekaš povratak, vratiš se napokon u svoj loše obnovljeni stan, ali ipak tvoj. Ipak, nema tamo ništa tvoga, samo 2 tanjura i 2 albuma, pričuvali susjedi ono što su mogli.
”tražili smo ljubav, sigurnost i mir,
a oko nas jauk, i đavolji pir
plamen pokraj ceste i porušen krov,
a bio je blistav, a bio je nov”
U razrušenom gradu, kraj razrušenih života, uz sve moguće podjele, tko to može bezbrižno živjeti? Koliko vremena treba proći, koliko generacija mora odrasti? Zgrade danas jesu obnovljene, ali duše ljudi još su uvijek nemirne. Ljudi su već s prvim mrakom u svojim kućama, nesigurni su i oprezni.
”Ovo nije priča, ovo nije film
odakle ta mržnja u ljudima zlim
spremljena je omča i za nevin vrat
kakva je to borba, kakav je to rat”
Zaista, što je to u ljudima toliko zlog pa da mogu ubijati i mučiti druga bića, da mogu otimati i potkradati vlastitu zemlju koja je itekako krvavo stvorena? Što to motivira navijačke skupine na obračune i uništavanja, što je to u mladima i djeci pa da mogu maltretirati i napadati svoje vršnjake? Zašto radije živimo tuđe živote nego što svoj pokušamo učiniti kvalitetnijim? Što je pošlo po zlu? Što ćemo kao pojedinci i društvo poduzeti? Uskoro, 18. studenog sjetit ćemo se žrtava Vukovara i Škabrnje, ali i drugih teško stradalih mjesta i ljudi. U Vukovar će se sliti tisuće ljudi, toplo se nadam, dostojanstveno i u miru, čut ćemo prigodne govore, položit će se vijenci i svijeće. Proći će taj dan vrlo brzo, problemi tamošnjih ljudi će ostati.
Danas, kada svi živimo u neizvjesnim vremenima, kada veliki svjetski igrači igraju rulet, više nego ikada potrebno je i mudrosti, tolerancije i neke nade. Stvarnost je okrutna-kuda god pogledali vidimo svađe, podjele, podmetanja, pogodovanja, nepravde, neučinkovitost. Ne izvlače se pouke iz prošlosti i jako lako se zaboravlja da u samo jednom trenutku sve može postati onako kako ne želimo.
”IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM
SADA SAMO SANJAM, RAZMIŠLJAM O TOM
DA NA PRAGU NAĐEM SVOGA VJERNOG PSA
KADA USKORO KUĆI OPET DOĐEM JA
NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL,
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM…”
