Foto: Ivan Karačony/Bjelovar.live

Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)

Premda je završila Tehničku školu u Kutini, smjer tehničar za računarstvo, 22–godišnju Magdalenu Oršić život je odveo u posve drugom smjeru. Danas je jedna od ukupno triju pripadnica Interventne jedinice Policijske uprave bjelovarsko–bilogorske te stoje rame uz rame svojim muškim kolegama i kvalitetno obavljaju svoje radne zadatke.

S mladom Magdalenom razgovarali smo nakon što je osvojila drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske u utrci dugoj 21 kilometar za pripadnice MUP–a koji je održan u sklopu 6. Zagrebačkog proljetnog polumaratona ”Zagreb 21”.

O tome smo pisali ovdje.

Otac i brat u policiji

-Imala sam dobru ”podlogu” za postati policajkom. Otac i brat rade u policiji tako da sam od malih nogu bila, recimo to tako, upoznata s očevim poslom. Počela sam se interesirati za taj poziv i s godinama je odluka da postanem policajka u meni sve više sazrijevala – priča nam mlada djevojka.

Nakon završene srednje škole, kaže, upisala je policijski tečaj na Policijskoj akademiji u Zagrebu i uspješno ga završila.

-Od malih nogu sam u sportu pa sam bila relativno spremna za fizičke napore koji su me čekali. No, svejedno sam pojačala treninge kako bi mogla zadovoljiti sva psihofizička testiranja. I eto. Isplatilo se. Danas mogu reći da zaista radim posao koji volim – priča nam Magdalena.

Prva sportska ljubav

Sportom se, kaže, počela baviti gotovo odmah nakon što je prohodala. Sve je krenulo s loptom i nogometom koji je igrala dugi niz godina, uglavnom s dečkima iz susjedstva. Međutim, nedostatak ženskih klubova na našem području natjerao ju je da jednostavno odustane od svoje prve sportske ljubavi.

-Zaista, nogomet je moja prva ljubav i cijelo vrijeme žalim što ga nisam imala prilike nastaviti igrati u nekom ženskom klubu. Ali, eto, to je život – zaključila je mlada policajka.

Nervozna kad nema ”muvinga”

No, od sporta nije mogla pobjeći. Ili kako sama kaže, sport nije mogao pobjeći od nje. Uz policijski posao koji je dosta naporan, mlada policajka uspijeva se aktivno baviti rukometom u ŽRK Garešnica koji nastupa u 2. HRL Sjever.

-Kad već nije išlo s nogometom, prebacila sam se na rukomet i sad ispada da je to moja druga sportska ljubav – govori nam Magdalena kroz smijeh.

-Volim tim, volim zajedništvo, a prije svega volim sport. Obožavam kretanje i postajem dosta nervozna kada sam duže vrijeme na jednom mjestu i kada nema ”muvinga”. Stalno moram nešto raditi i to me stalno tjera naprijed – kazala je.

Prva službena trka i odmah medalja

Inače, nastup na zagrebačkom polumaratonu Magdaleni je bilo prvo službeno trkačko natjecanje u životu. Na osvojeno drugo mjesto u konkurenciji pripadnica Ministarstva unutarnjih poslova je vrlo ponosna, ali isto tako kaže da nije imala nikakvih očekivanja.

-Medalja mi zaista nije bila ni u primisli. Samo sam željela istrčati utrku i sretno stići do cilja. Jesam li se pripremala? Jesam, ali u vlastitoj režiji. Tu kilometražu sam istrčala jedno četiri ili pet puta te si sama mjerila vrijeme. Nakon što sam uvidjela da mogu, odlučila sam se prijaviti. Bilo je malo naporno jer je za ovakve duge utrke potrebna mentalna snaga i tjelesna izdržljivost, ali se itekako isplatilo. Pehar i medalja koju sam osvojila naći će posebno mjesto na mojoj polici – govori nam Magdalena kroz smijeh.

”Trudim se biti na razini zadatka”

Fizička sprema koju je stvorila zahvaljujući sportu danas joj uvelike pomaže u obavljanju policijskog posla.

-Kao pripadnice Interventne jedinice mora spremno odgovoriti na sve zadaće koje su preda mnom. Eto, pomalo trčim, igram rukomet i obavezno idem u teretanu. Trudim se biti na razini zadatka. Kako fizički, tako i psihički – kaže nam.

Nakon što je prošla policijski tečaj u Zagrebu, stigla je u Policijsku upravu bjelovarsko–bilogorsku gdje je, kaže, godinu i pol dana radila u temeljnoj policiji.

”Međusobno si vjerujemo i čuvamo leđa”

-Ondje sam skupljala iskustvo, a potom sam dobila premještaj u Interventnu jedinicu.

Trenutno ondje radim s još dvije kolegice, a riječ je o Antoniji Puc i Steli Radošić s kojima se odlično slažem i izvrsno komuniciram–kazala je Magdalena koju smo upitali kako se slaže s muškim kolegama?

-Kolege su zbilja super. Uvijek su uz nas i spremni su nam pomoći. Tu zaista nema nikakvih problema. Premda sam relativno nova u Interventnoj jedinici, vidim da svi dišu kao jedna velika obitelj. Na terenu međusobno si vjerujemo i čuvamo leđa. To je vrlo bitno u ovom poslu – istaknula je.

”Čujte, s ljudima se nikad ne zna…”

Upitali smo mladu policajku je li se do sada susretala s nekom opasnom situacijom.

-Bilo ih je, ali gotovo sve nezgodne situacije su se nekako riješile u dobrom smjeru. Dio ih, doduše, nije bio bajan, ali eto. Na sreću, ipak se sve na kraju riješilo kako treba. Čujte, s ljudima se nikad ne zna. Kada nas pošalju na intervenciju znam da ću susresti ljude s kojima se nije dalo na lijep način. U jednom trenutku, ako je potrebno, morate biti spremni primijeniti silu. To je jednostavno tako i na to sam pripremljena. Između ostalog, to mi je posao – kazala je Magdalena i na kraju poručila da svojim primjerom želi potaknuti sve ljude, a posebno kolegice i kolege da trče jer sport nas posebno u vrijeme ove pandemije čini otpornijima, zdravijima i nadasve sretnijima!

Comments

comments