U sklopu Bjelovarskog kulturnog ljeta održat će se prezentacija projekta “Boje bilogore”, autorice Antonije Putić koja svojim fotografijama prekrasnre Bilogore objavljenim na Facebook profilu, ne prestaje oduševljavati brojne obožavatelje. Upravo će se toga 13. srpnja (četvrtak) s početkom u 20 sati u Gradskom parku, uz svoje goste održati prezentaciju zanimljivog projekta. No, odakle tolika ljubav prema Bilogor i tko je, zapravo, Antonija Putić, odlučili smo doznati kroz nekoliko pitanja.
BJLIVE: Tko je Antonija?
Antonija Putić je producentica, spisateljica, redateljica, svjetska putnica, putna blogerica koja redovito objavljuje svoje svijetske putne dogodvštine na Facebook profilu Antonija Putić. No, za razliku od mnogih drugih putnika, Antonija s jednakim žarom istražuje i mjesto u kojem je odrasla − Bilogoru. Tako je i nastao profil Boje Bilogore koji otkriva skrivene i neistražene kutke Bilogore. A s obzirom na fotografije koje je Antonija snimila diljem Bilogore, takvih je mjesta mnogo. I mnoga od njih su u potpunosti nepoznata nama koji živimo par koraka udaljenih od njih. Uz fotografije Antonija s puno ljubavi i piše o Bilogori. Njena lutanja Bilogorom prati nekoliko tisuća ljudi, a na stotine komentara i lajkova potvrđuju da je Bilogora još uvijek neotkriveni kraj pun turističkog potencijala.
BJLIVE: Gdje ti je ljepše, kod kuće ili na putu?
-Svuda je lijepo ako si složite da vam bude lijepo. Ima dana kada nigdje nije lijepo, ima dana kada je svuda super. To kako vam je na putu ili doma često ovisi o vama samima, neovisno o lokaciji.
BJLIVE: Imaš li listu zemalja koje još nisi obišla, a planiraš?
-Imam, Već dugo želim ići u Latviju, Letoniju i Estoniju. To mi je ostalo još neistraženo u Europi i u planu je ovo ljeto.
BJLIVE: Godinama si živjela po svijetu, no uvijek se vraćaš Bilogori. Zašto?
-Gotovo uvijek sam živjela u velikim gradovima, od New Yorka, Bruxellesa, do kineskih megapolisa koji broje milijune ljudi. Neusporedivo je istraživanje New Yorka koji ima stotine muzeja, kazališta, klubova s Bilogorom koja nema ništa od navedenog. Jedina poveznica je znatiželja koju svi imamo. Samo, neki je potisnu kako odrastaju, ali kod mene je još uvijek aktivna. Bilogoru volim jer se stalno mijenja, brže nego gradovi. I mirna je, nema previše turista u njoj, nema puno ljudi, spokojna je i šetnja prirodom je poput meditacije. Uvijek pronađem nešto zanimljivo, uvijek mi nešto privuče pažnju.
BJLIVE: Kako odabireš motive za fotografije? Ideš li svaki dan uokolo s kamerom?
Kako kad. Često me ljudi zovu u svoja sela, kad mogu odem u ta mjesta, napravim fotografije i putem, imam sad posvuda poznanike, prijatelje. Ponekad mi oni jave za neke zanimljivosti, ponekad nabasam na neke zanimljive krajolike i sama, sve je to dio istraživanja i otkrivanja rodnog kraja. Za mene nema razlike u otkrivanju Bangoka, Kuala Lumpura ili Bilogore. I tamo i tu uvijek sam s kamerom oko vrata. Na žalost zbog obaveza i posla koji nikako ne mogu naći u Bjelovaru – radim posvuda i nisam u prilici svaki dan ići na Bilogoru. Ali kad dođem u Bjelovar, odlazak na Bilogoru je obavezan.
BJLIVE: Što kažu tvoji prijatelji na ljepote Bilogore kad ih dovedeš ovamo?
–Oduševljeni su. Hrvatska općenito sve oduševi jer uistinu na svakih nekoliko koraka nudi nešto nevjerojatno za vidjeti, od predivnih šuma, parkova do spomenika i krasnih lokacija. Bogata smo zemlja, narod s divnom kulturom i tradicijom, šteta što u medijima nema više prilike za pomociju istog.
BJLIVE Kako je nastala stranica Boje Bilogore?
-Zbog nužde. Kada bih god putovala nekamo van, ljudi bi me uvijek pitali odakle sam. Na prvi spomen Hrvatske svi bi spominjali more, Dubrovnik, nešto manje Zagreb. Bilogora se nikad, baš nikad nije spomenula kao prepoznatljivost Hrvatske. Na internetu je gotovo nemoguće pronaći fotografije Bilogore i jednostavno sam odlučila to promijeniti. Prvo sam napravila običan profil na Facebooku koji je u samo pet mjeseci skupio 5000 ljudi i više od 60 000 komentara i lajkova. Ljudi su sjajno reagirali na fotografije i tekstove, baš su me oduševili. I zapravo dodatno motivirali da još više istražujem Bilogoru. Nakon toga su me ljudi počeli zvati u svoja sela, a sad već u svakom selu imam barem dvoje, troje ljudi kod kojih mogu na kavu kad sam u prolazu. To me jako veseli. Pogotovo zimi kad mi treba mjesto da se malo ugrijem.
BJLIVE: Tko prati stranicu? Ima li stranaca?
-Stranicu prati puno ljudi koji su se odselili iz bilogorskoga kraja. I sve više mlade generacije koje su trbuhom za kruhom otišle u Irsku, Njemačku, Švedsku… Često me traže da objavim fotografije njihove kuće, sela… Uspoređuju što se promijenilo. Vidim da ima i dosta lovaca koji prate stranicu pa kad objavljujem fotografije životinja, nikad ne pišem na kojoj sam lokaciji snimila fotografiju. Nisam ljubitelj lova.
BJLIVE: Nije te strah životinja na Bilogori kad sama lutaš uokolo?
-Uglavnom nije. Dosad sam najčešće srela srne, one su jako plahe i dok se ja snađem s kamerom, one zbrišu. Jednom sam vidjela predivnog srnjaka, bio je toliko divan da nisam ni podigla kameru, samo smo se gledali. Predivan trenutak. Nikad mi neće biti jasno kako netko može uzeti pušku i upucati tako predivnu životinju. Srela sam jako puno fazana, nabasala sam na jednu divlju kornjaču na cesti, vidjela nekoliko zečeva, puno žaba, leptira… Od opasnih životinja susrela sam jedino lisicu, dvaput. Jednom sam vidjela samo rep lisice, a jednom cijelu lisicu. Susrećem puno ježeva, puževa, raznih kukaca, ptica… Još nisam srela divlje svinje, ali sam ih nekoliko puta čula i brzinski se udaljila. Najviše volim sresti labudove na ribnjacima.
BJLIVE: Često pišeš i o mitološkim bićima na Bilogori. Je li te njih malo strah?
-Ponekad, kad znam da sam u mjestu u kojima su navodno viđena mitološka bića Bilogore. Jedan od razloga zašto sam počela objavljivati fotografije jest i taj što sam zahvaljujući starim zapisim Zvonimira Lovrenčevića pronašla nevjerojatne priče o Bilogori. “Mitološke predaje Bilogore“ njegovi su zapisi objavljeni 1972. U njima autor navodi mjesta koja sam obišla, ponekad i s nadom da ću sresti neke od tih bića, ponekad sa strahom da ću ih sresti.
BJLIVE: Jesi li srela neka mitološka bića?
-Samo “Na malenom brijegu” na kojem je zanimljiva postava Veda. I jednom je u selu Zrinska nešto jako čudno šušnulo u daljini. Ali moguće je da je to bio samo vjetar. Ili neki vepar. Teško je reći. Mene je više strah lovaca nego mitoloških bića.
BJLIVE: Obično fotografiraš Bilogoru rano ujutro. Hodaš li sama uokolo?
-Najčešće slikam rano ujutro jer volim boje rane zore. Volim dočekati izlazak sunca na Bilogori. Obično parkiram automobil ili bicikl negdje i krenem u šetnju. Kad imam volje i nije jako rosno, odradim pozdrav suncu, popijem nakon toga kavu iz termosice, okinem koju fotografiju i dan može početi. Sve moje šetnje su spore jer za sebe mislim da sam spor fotograf. Jedini možda sporiji od mene je sjajni Saša Pjanić, Bilogorac s druge strane Bilogore. Ponekad idemo zajedno u obilazak Bilogore, to su mi i najdraže šetnje jer je Saša vrhunski fotograf s nizom izložbi, proputovanih država i nagrada. Zadnju nagradu “Marko Polo“ upravo je dobio za putopis o Bilogori. Imamo mnogo zajedničkih tema, a i jednako smo brzi po Bilogori pa volim kad smo zajedno. Od njega sam naučila mnogo, a čini mi se da još puno toga i mogu naučiti. Često zovem i druge prijatelje na obilazak, ali svima im je uglavnom prerano ustati u četiri, pet ujutro. Klinci su zato najbolji suradnici, ništa im nije prerano, vole trčati uokolo, sve će istražiti, svuda zaviriti. Odlazak na Bilogoru za njih je avantura ravna istraživanju svemira. Prijateljice Anamarija (12) i Tena (8) su mi tako najdraže društvo za odlazak na Bilogoru.
BJLIVE: Roditelji se često žale da su današnji klinci uglavnom samo ispred televizora ili kompjutera. Na prvu se čini da Bilogora i nije baš najatraktivnija za današnje moderne generacije klinaca?
-Kad sam na Bilogori s klincima, trudim se da je to uvijek avantura. Klinci vole avanture kao i odrasli. Npr. idemo vidjeti labudove. Prvo idemo na mjesto gdje sigurno nema labudova. Onda se svi čudimo kako ih nema, pa vadimo kartu, pa tražimo okolna jezera, ribnjake gdje bi labudovi mogli biti. Pa idemo tamo, pa opet ih nema. Pa onda opet gledanje po karti. Istražujemo. Idemo i uvijek nešto tražimo–polja makova, lavande, žirafe. A onda odjednom nađemo bazen u Šandrovcu! To je pun pogodak. Mlade generacije vole kompjutere jer su zanimljivi i roditeljima uistinu nije lako pružiti im nešto zanimljivije. Ali Bilogora ima potencijala i nadam se da će jednog dana na Bilogori osvanuti neki eko park za klince, škola u prirodi koja radi cijelu godinu … Kulturni centar Mato Lovrak je dobar početak. Ali Bilogora ima još potencijala.
BJLIVE: Uz fotografije uvijek stavljaš i zanimljive opise, priče. Otkud inspiracija?
-Kad imam inspiracije, pišem obično o onome što sam vidjela na Bilogori, ljudima koje sam susrela, mjestima u kojima više nema ljudi. Nema nekog pravila.
BJLIVE: Imaš li omiljeni dio na Bilogori?
-Volim mjesto Martinac u sutonu, najdraže fotografije zore snimila sam u Prespi, Šandrovac je divan u bilo koje doba dana, Vukosavljevica ima divne livade, zima je najfotogeničnija u Pičkovcu, Ribnjačka je isto divna. Volim mjesta koja imaju neku priču, volim sela u kojima su ljudi srdačni, u kojima me pozivaju na kavu, tamo se i često vraćam. U mnogim sam mjestima bila prvi put, poput mjesta Polum ili Zrinska. Jako mi se sviđa mjesto Sibenik. To su sve divni krajevi Bilogore. Voljela bih da imam više prilike obilaziti Bilogoru, ali uvijek nešto nedostaje−ili vrijeme ili novac.
BJLIVE: Puno pišeš za razne medije, putuješ, radiš na razim projektima, poput RTL-ovih Zvijezda. Kako usklađuješ posao i putovanja?
-Obično se to isprepliće i povezano je. Ja sam freelancer, to daje mnogo slobode, uz malo dobre organizacije može se sve dobro posložiti i to me baš raduje. Imam i sreće što sam uvijek imala priliku raditi projekte koje volim, koji me vesele… To je super, ustaneš ujutro, ideš na posao veseo, sretan si s ljudima s kojima kreiraš nešto. Nije uvijek tako, ali kada je, onda je to sjajno.
BJLIVE: Kako financiraš sva putovanja?
-Često me to pitaju, a nemam neki dobar odgovor. Isto kako naši umirovljenici uspijevaju preživjeti s ovim našim mirovinama. Obično spajam posao i putovanja, tražim projekte koji se rade na destinacijama na kojima nisam bila, volim raditi na festivalima. To je prilika za upoznati mnogo umjetnika u kratkom roku, moraš biti brz, brzo učiti…
BJLIVE: Svejedno, putovanja koštaju. I treba imati novca.
Da, to je točno. Evo jedan primjer. Godinama radim na festivalu u Sarajevu. Još kao studentica na Akademiji dramskih umjetnosti počela sam raditi kod njih i otada me zovu svake godine. Volim Sarajevo, volim raditi tamo. Zadnja predstava ove godine na festivalu bila je predstava kazališta iz Makedonije. Makedonce sam upoznala prije nekoliko godina na istom festivalu, oduševila sam se njihovom predstavom i imala sam ih prilike pozvati u Bjelovar na Bok fest. Nakon što je festival u Sarajevu završio, otišla sam autobusom s Makedoncima u Skopje. Besplatno jer je to bio njihov kazališni autobus. Doduše, pokvario se deset minuta nakon polaska, ali i to je dio avanture. U Skopju sam bila kod prijateljice dramaturginje Ivane Nelkovske i njezine obitelji. Zatim me ugostio glumac Igor Trpčeski, jedan od najboljih glumaca Makedonije, divan umjetnik i prijatelj. Na Bledu sam se našla s prijateljem blogerom iz Portugala koji je imao smještaj i za mene… Za jeftina putovanja važno je poznavati prave ljude. Da nisam povodljiva po raznim makedonskim birtijama, da ne stavljam lovu za svaku tamburu, ovaj put u Makedoniju ne bi uopće bio skup. Općenito su sve zemlje istoka jeftine i divne… ako nisi povodljiv…
BJLIVE: Na svom profilu Antonija Putić pišeš puno o putovanjima po Aziji. Vrijede li i tamo ista pravila putovanja kao po Balkanu?
-Azija je mnogo veći prostor od Balkana, udaljenosti su ogromne. Puno sam putovala vlakom koji je moje najdraže prijevozno sredstvo. Na dalje relacije išla sam zrakoplovom koji je besramno jeftin. Već za 150 kuna može se biti na drugom kraju Azije, to je super. I u Europi ima jeftinih letova, treba samo malo truda da se pronađu i treba dosta ranije kupiti karte. Karte iz Hrvatske su generalno preskupe.
BJLIVE: Ljudi kažu da je putovanje po Hrvatskoj skupo.
-Skupoća je relativan pojam, ali recimo ovako. Karta za autobus Zagreb−Muenchen stoji malo više od stotinu kuna, za isti se iznos može kupiti i karta Zagreb−Beč. U cijenu od okvirno 15 eura uključen je i kofer. Karta Zagreb−Bjelovar stoji oko 80 kuna. I još dodatno morate platiti za kofer. Ali da, jeftinije je otići u Muenchen ili Beč. Još ako imate tamo nekog svog−idealno.
BJLIVE: Imas li najdraže gradove u koje bi se rado vratila?
-Meni je Sarajevo uvijek na svim listama dragih gradova, Bled me oduševio, volim Gdansk u Poljskoj, volim Avignon u Francuskoj, Kyoto u Japanu je sjajan… Ima puno mjesta u koje bi se ponovno vratila. Gradovi se mijenjaju, uvijek se otvaraju novi muzeji, rade novi spomenici, parkovi, uvijek se može nešto novo vidjeti…
BJLIVE: Ima li mjesta na koja nikako ne bi išla?
-Nema. Ja bih svuda išla…
BJLIVE: Dugo najavljuješ knjigu putopisa, kad je možemo očekivati?
-Knjiga je spremna, nedostaju sponzori, ali bude i to…ne gubim nadu… U Hrvatskoj samo sve ide mrvicu sporije… Nije to lose jer treba imati i mjesto pod suncem na kojem sve ide laganini.
Comments are closed.