Dok ugljikovodici čekaju u utrobi Jadrana, mnogi računaju koliko dobiti od njih mogu ostvariti. U svijetu, prilikom napada i katastrofa na bušotinama, tankerima i naftovodima proizvođači računaju po kojoj cijeni osigurati dostavu pa podižu cijene, države stvaraju sigurnosne zalihe plaćene javnim novcem, dok potrošači i poduzetnici zbrajaju gubitke. Od devedesetih cijene goriva porasle su s približno četiri na desetak kuna.
Za to vrijeme, računa li itko koliko sveprisutne energije nismo iskoristili, unatoč kontinuiranom padu cijena novih tehnologija i infrastrukture za obnovljive izvore energije? Ako uzmemo da je 10kW fotonapona moguća iskoristiva snaga na 250.000 prosječnih krovištu osunčanih četvrtinu godine, radi se o 100.000.000kWh električne energije godišnje. Sada računajte koliko je to kuna i vama osobno izmaknutih ušteda, u barem zadnjih 10 godina. Dok ste za to vrijeme uredno plaćali poticaje inozemnim ulagačima u hrvatski energetski sektor, uglavnom vjetar.
Stoga je sasvim opravdano postaviti pitanje jesu li nadležne vlasti u zadnjih 20 godina svoje plaće opravdale kroz osiguravanje sredstava za tehnološki razvoj infrastrukture, domaćih energetskih tvrtki, proizvođača i materijala za postizanje energetske učinkovitosti, a sve radi veća tržišne konkurentnosti i zapošljavanja?
Ako već ne radi sigurnije klimatske budućnosti onda radi višeg životnog standarda i energetske neovisnosti kao javnog interesa.
No što u isto vrijeme čekaju pojedinci? Zbog veće energertske učinkovitosti, zarade i dodatnih poticaja već upogonjene elektrane na šumsku biomasu, geotermalne elektrane i bioplinske elektrane moraju prodati višak energije u preostaloj toploj vodi i plinovima. To se čini rashlađivanjem u obližnjim javnim sustavima grijanja, te u plastenicima i ribnjacima, ali posebnim postrojenjima za proizvodnju hladnog zraka. Stoga, što poljoprivrednici čekaju? Čekaju li priliku za niže troškove ili za nove prosvjede?
I što u tom smislu očekivati od administracije koju i dalje plaćamo?
