Znate li priču o tome kako su nastale božićne čestitke?
O tome nismo ni mi previše znali.
Zato smo se obratili Silviji Sitti, višoj kustosici bjelovarskog Gradskog muzeja te autorici izložbe ”Priča o Božiću” koja se ovih dana može pogledati u Medicinskoj školi.
-Što se tiče naše sredine, najstarija božićna čestitka koja se čuva u Gradskom muzeju Bjelovar potječe iz 1903. godine, a najstarija novogodišnja iz 1899. godine. Budući da su ljudi mislili da s 1900. godinom počinje 20. stoljeće, Silvestrovo je te godine proslavljeno osobito veselo i prvi put na otvorenom i to u New Yorku i Londonu, uz vatromet i ispijanje šampanjca. Tada je i nastao običaj proslavljanja Nove godine na otvorenom–kazala je Sitta te ispričala vrlo lijepu i nadasve edukativnu priču koju prenosimo u cijelosti.
Domišljati Čeh Karel Chotek
-Nastanak čestitke u pisanom obliku vezan je uz pojavu pisma. Tako su već stari Egipćani na početku nove godine željeli jedni drugima sreću u novom vremenskom razdoblju nadajući se da će novi životni ciklus izbrisati sve negativnosti iz prošlog razdoblja. Kao simbol novog života poklanjali su se skarabeji, a na papirusu su se pisale poučne izreke i poruke vezane uz novi životni ciklus.
Najstarije novogodišnje čestitke bile su u obliku posjetnica i nastale su zahvaljujući češkom plemiću Karelu Choteku, koji je 1827. godine, da bi izbjegao zamorna cjelodnevna primanja posjetitelja, počeo slati posjetnice s potpisom, uz koje je napisao i nekoliko prigodnih čestitarskih riječi. Već sljedeće godine nastala je ilustrirana novogodišnja čestitka-posjetnica. Bila je na njoj prikazana boginja sreće Fortuna, a ispod nje se nalazio natpis pour feliciter (za sreću).
Čestitka za šiling
Kada je 1843. godine otisnuta prva božićna čestitka, novogodišnje su pomalo pale u zaborav. Prvom božićnom čestitkom smatra se čestitka nastala u Engleskoj koju je ilustrirao engleski slikar John Calcott Horsley (1817. – 1903.) na poticaj prijatelja Henryja Colea (1808. – 1882.). Horsley, inspiriran slikama sa crkvenih oltara, načinio je čestitku u obliku minijaturnog triptiha, a ispod središnjeg dijela koji je uprizoravao veselo društvo za stolom, napisao je tekst A MARRY CHRISTMAS AND A HAPPY NEW YEAR TO YOU. Henry Coole, vlasnik tiskare, otisnuo je čestitku u tisuću primjeraka i prodavao je po cijeni od jednog šilinga, što je u ono vrijeme bio visoki iznos.
Poplava nakladnika
Na masovno slanje čestitaka utjecao je i nastanak tzv. otvorene karte, tj. dopisnice (Offenes Postblatt), koji je u poštanskom prometu predstavljao napredak jer su se do tada pisma pa i čestitke slale u omotnicama što je bilo prilično skupo. Usprkos cijeni, čestitke su postale vrlo omiljeni i traženi artikl na tržištu tiskovina, a oko 1890. godine kad su tiskarske tehnike postale savršenije, a tisak jeftiniji na tržištu se počelo pojavljivati sve više nakladnika koji su se bavili izdavanjem prigodnih čestitaka.
”Znak dobrog odgoja”
U razdoblju od 1895. – 1918. godine, koje inače nazivamo i zlatno doba razglednice, čestitka je postala neizostavni popratni segment u građanskoj običajnoj kulturi. U to se vrijeme slanje čestitaka za Uskrs, Božić i Novu godinu, imendane, rođendane i Duhove smatralo znakom dobrog odgoja. Čestitke i razglednice se tada nisu bacale, već su se čuvale u specijalnim Postkarten albumima. Zahvaljujući tome, nekoliko je dospjelo i u naš muzej gdje je utemeljena Zbirka čestitaka i razglednica koja danas sadrži preko šest tisuća inventarnih jedinica, od kojih su oko tisuću i pet stotina božićne i novogodišnje čestitke iz Hrvatske i uglavnom srednjoeuropskih zemalja.
Kulturološka vrijednost čestitki
Razgledavajući božićne i novogodišnje čestitke, bez obzira radi li se o onima iz “zlatnog doba” ili one novijeg datuma, možemo zaključiti jedno–čestitke, kao i razglednice s motivima gradova, narodnih nošnji ili povijesnom tematikom imaju dokumentarnu i kulturološku vrijednost koju je prvi uočio francuski etnolog i folklorist Arnold van Gennep (1873.–1957.). Zahvaljujući njemu (i sam je posjedovao zbirku od nekoliko tisuća razglednica koja je danas smještena u pariškom Musée de l’Homme) smatraju se dijelom kulturne baštine pa su stoga svoje mjesto i našle u muzejima – ispričala nam je Sitta (ika)
