Piše: Darko Podravec
Izjava da od smoga nitko nije umro, nije u potpunosti istinita. Poznate su stotine tisuća preuranjenih smrti godišnje u Europi i svijetu uzrokovanih zagađenjem zraka. U Hrvatskoj govorimo o oko 5000 smrti godišnje, ali s obzirom da se radi o prilično rastezljivom pojmu, potrebno je spomenuti da u većini slučajeva uzrok smrti nije direktno zagađenje zraka, ali ono ipak ubrzava tijek nekih dišnih bolesti, iz čega proizlazi preuranjena smrt. Koja nikoga ne veseli, ali o kojoj se premalo govori. Zrak ovakav ili onakav uglavnom je proziran, pa ga zdravi ljudi ignoriraju.
U ekonomski razvijenom svijetu zakrčenog industrijom ali i obogaćenog željom građana za boljim životom i uštedama u zdravstvenom sustavu, kvaliteta zraka kontinuirano se mjeri na brojnim lokacijama. A rezultati su javno dostupni i sastavni dio složenih statistika i znanstvenih radova namijenjenih tehnološkom razvoju i bezbrižnijem životu.
I Hrvatska se može pohvaliti spektroskopskim analizatorima zraka, ali svega u nekoliko većih gradova koji su još uvijek dom oronule teške industrije. No što je s drugim manjim gradovima? Panici nema mjesta, ali to što su upravo gradovi našeg dijela Europe zaredali najnižu kvalitetu zraka, trebalo bi nas barem navesti da se zamislimo.
Da, imamo Zakon o zaštiti zraka, ali njime propisani nacionalni Plan za zaštitu zraka istekao je još 2017. godine. Kladio bih se da nitko od nas nije ni znao za njega, a kamo li da zna kakve je rezultate dao i nove smjernice zadao. Tu je i Zakon o zaštiti okoliša koji propisuje izdavanje okolišne dozvole za sva postrojenja koja emitiraju otpadne plinove, vode, zračenja, buku, a koja se periodično obnavlja ukoliko prethodna mjerenja i javna rasprava potvrde da nije bilo prethodno propisanih prekoračenja. Jeste li sudjelovali u nekoj od tih javnih rasprava? Jeste li sigurni da lokalna industrija nije tu i tamo štedjela energiju povremenim isključivanjem elektrofiltera ili povremenim uklanjanjem skupih vrećastih filtrira koji iz dimova izdvajaju cijele kontejnere pepela, čađe i drugih čestica dnevno, a na račun života manje zdravih stanovnika gradova, ovisno o smjeru vjetra?
Nije sav teret na industriji. Posebno obožavam zadnje tople dane u godini kada se dim podjednake temperature ne može odlijepiti od tla, pa udišem zrak natopljen gustim smogom od dima i čestica koji su biljkama trebali biti podzemna hrana idućeg proljeća, ali poljoprivrednici su kao da žive u Amazoni odlučiti hektare suhe trave, slame i okovine lansirati u zrak. Teret je i na nama koji se grijemo na drva, dok se u razvijenim i znatnije hladnijim zemljama obiteljske kuće projektiraju bez dimnjaka koji im pored dizalica topline i solara jednostavno nisu potrebni. Barem se nadam da smo ugljen i mazut pospremili u povijest, jer spas od dušičnih spojeva i prizemnog ozona tržišnim probojem električnih automobila ne očekujem idućih desetljeća s obzirom na to da će suzbijanje proizvodnje i korištenja dizelaša na zapadu srušiti njihovu cijenu. Na opće veselje naših uvoznika.
Zato razmislite, na koji način od lokalnih vlasti zahtijevati ispunjavanje zadovoljavanje osnovnih kriterija zaštite zdravlja vas građana postavljanjem automatskih analizatora kvalitete zraka kao sastavnog dijela smart-city projekata, kako bi se u svakom trenutku znalo tko i koliko (ne)poštuje javno zdravstvene standarde? Ili ste jedni od onih koji će i ove jeseni i zime pod lampama javne rasvjete bezbrižno promatrati lelujanje bezbrojnih sićušnih tamnih pahuljica – u nedostatku onih snježnih – i komentirati “nema problema, pa preživjeli smo do sada?” Zašto bismo uopće poživjeli malo duže?
