Ne jednom su mnogi izgovorili riječi: ”Kuda ide ovaj svijet?” misleći pri tom na djecu i mlade koji su svojim neobuzdanim postupcima ili ”buljenjem” u ekran iritirali odrasle oko sebe.
Vjerojatno se i većina roditelja zapita kuda sve to vodi kad u pola četiri ujutro nađu svoje dijete staklenog pogleda u mobitel. Lako zaborave ”televizorske” generacije koje su to isto radile premotavajući piratske filmove na video rekorderima, a njihovi roditelji i stariji su se pitali, gledajući ih: ”Kuda ide ovaj svijet?”.
A i njihovi roditelji prije njih su promatrajući prve pojave plesnjaka i kratkih suknji imali pitanje: ”Kuda ide ovaj svijet?”.
Tisuće informacija
I moglo bi to u nedogled unazad jer je uvijek sljedeća generacija ta generacija koja će sigurno uništiti sve dobro što je postigla ova naša generacija. A svijet se mijenja, uz neshvaćanje generacija koje dolaze.
A te nove generacije su kao nikad prije okružene milijardama informacija i njihovi mladi mozgovi moraju procesuirati tisuće informacija tijekom dana. I razlučiti što je bitno, a kad naprave grešku, osuđujemo ih često. Ne zato jer tako hoće, nisu to odabrali, to im je nametnula neka starija generacija.
A onda dobar dio te stare generacije ne razumije svoje ”kukavičje jaje” mlađim generacijama i čudi se i zgraža njihovom nesnalaženjima. A ako se malo zamislimo, nekada je tuča između dva testosteronima nabijena klinca bila popraćena eventualnim navijanjem užeg društva koje je navijalo za svog favorita i to se zaboravilo za koju minutu, danas će to netko ovjekovječiti na nekoj mreži i nastat će desetci bombastičnih naslova: ”Nikad viđena tuča!”. Aha, možeš misliti, što bi tek rekli na makljaže između stanovnika pojedinih ulica u kojima se branila čast susjedove trešnje od ovih iz susjedne ulice. Danas bi vjerojatno izašao naslov: ”Nezabilježeni ulični nemiri!” na naslovnicama pojedinih portala.
Zapamtite im imena
Ima i ono: ”Samo sjede, ne kreću se!”, a jednom sam čuo vodeći sina u vrtić jednu mamu: ”Molim vas da moje dijete ne trči po vani jer onda padne i zamaže se!”.
Tko je kriv u tom slučaju, taj malac koji gleda u mobitel ili njegova majka koja se sad čudi što on gleda stalno u mobitel?
A svi zajedno bi trebali zapamtiti neka imena te djece. Znate li da je Nikola trebao ići na filozofsku olimpijadu u Kazahstan, a nije samo zbog ove pošasti, usput je izvrstan glazbenik i matematičar, da su neki tamo Vid, Dejan i Petar državni prvaci u povijesti, kemiji, robotici, jedna Martina je među najboljima u državi u modeliranju zuba, da je jedan Matej među najboljima u slastičarstvu u svojoj kategoriji, jedan Luka je među najboljima u Hrvatskoj u CNC i CAD-CAM tehnologijama.
Mali i uspješni ”buljitelji”
I u sportu nam ti ”buljitelji” u mobitele nisu loši, mlade rukometašice i rukometaši su konstanta u vrhu u svojim kategorijama, njihovi susjedi s Logora, nogometaši juniori su daleko nadmašili svoje starije kolege i plasirali se u prvu ligu. I oni s Brda ne zaostaju puno. Mladi iz streljačkog kluba ne silaze s postolja gdje god se pojave, kao i mladi borci u taekwondou koji su osvojili stotine medalja na svim natjecanjima, pa mlade odbojkašice, kuglači, košarkaši stolno tenisači…zaboravio sam sigurno stotine tih ”buljitelja” u mobitel koji svakodnevno uče, vježbaju, treniraju vođeni svojim roditeljima, učiteljima, trenerima. Nadajmo se samo da ćemo ih čuvati jako, pomagati im da budu još bolji jer demografski podaci su neumoljivi, sve ih je manje, neće nam trebati ni aglomeracije ni škole ni bolnice ni stadioni ako neće biti ovih malih ”buljitelja” u mobitele.
