S obzirom na ograničeni iznos poticaja, nije bio pretjerano velik odaziv s obzirom na današnju cijenu električnih automobila. Dodatnu pomutnju čini podatak da je 800 tisuća električnih vozila u EU smanjilo emisije CO2 za samo 0.4%. To nije sasvim neočekivan podatak s obzirom da su takva vozila pogonjena električnom energijom uglavnom iz termoelektrana, barem za sada.
Kada bi se sav kopneni promet ”skinuo” s nafte, elektroenergetska mreža dodatno bi se opteretila za približno 10%, što nije neizdrživo. Čak bi se reklo da je globalno instalirano dovoljno obnovljivih izvora energije potrebnih za potrebe kopnenog prometa. Bili bi smo na “čistom terenu” kada bi smo raspolagali modernom infrastrukturom za punjenje električnih vozila s fotonaponskih panela postavljenih iznad parkirališta i na krovovima vlastitih kuća, jer su veliku većinu vremena ionako u mirovanju.
Barem je jedan cilj elektrifikacije prometa na dobrome putu: čišći zrak u velegradovima zapadne Europe, za razliku od Kine ili Indije. Pri tome ne treba zaboraviti koliki je financijski trošak u liječenju respiratornih bolesti. I to zbog nedostatka vjetra koji ispuhuje onečišćenje iz gradova koje djelomično stvaramo vlastitim izborom. A čini se da će zbog ubrzanog zagrijavanja atmosfere na polovima (zbog nestajanja refektirajućeg leda) globalni vjetrovi između njih i ekvatora osjetno oslabiti.
Prema tome, elektrifikacijom prometa ubijamo dvije muhe jednim udarcem: štedimo na zdravstvenom osiguranju i pretvaramo naftu u zastarjelo fosilno gorivo. Zato nam ne bi škodilo na izborima birati one koji su sposobni kreirati politike obrazovanja, tehnološkog razvoja i zapošljavanja u tom sektoru.
A ni veće olakšice na električna vozila ne bi bila previše štetna?
