Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
U Bjelovaru je bilo dovoljno tek 48 sati da se svakodnevica pretvori u kolektivnu nelagodu.
Dva dana zamućene vode iz gradskog vodovoda, uzrokovane radovima na cjevovodu, i preporuka da se voda za piće koristi isključivo nakon prokuhavanja bili su dovoljni da se grad suoči s vlastitom ovisnošću o nečemu što se gotovo nikada ne dovodi u pitanje.
Tek kada su police u trgovinama ostale bez boca vode, postalo je jasno koliko toga uzimamo zdravo za gotovo.
Voda je tu cijelo vrijeme – prozirna, bez mirisa, bez pompe.
Tu je kada peremo zube, kuhamo kavu, peremo ruke, punimo čašu, zalijevamo cvijeće ili operemo automobil. Gotovo nikada se ne pitamo odakle dolazi, tko je nadzire i kako putuje kilometrima cijevi da bi završila u našem domu.
Sve dok jednog dana ne postane mutna.
Tada tražimo odgovore. I vrlo brzo – krivca.
Nestala je rutina
U tih 48 sati nije nestala samo pitka voda. Nestala je rutina, nestala je bezbrižnost. Uvukla se tiha panika, pa čak i latentni bijes. Jer kada nestane nešto što smatramo osnovom života, nestaje i osjećaj sigurnosti.
Na sreću, nakon dva dana sve se vratilo u normalu. No, tih 48 sati bilo je dovoljno da nas podsjete koliko je krhak osjećaj kontrole koji njegujemo u svakodnevici.
Navikli smo na stalnost – na struju koja se pali jednim pritiskom, internet koji nas povezuje u sekundi, grijanje koje se podrazumijeva, vodu koja teče. Te stvari u našim glavama nisu luksuz. One su standard. One su ono normalno. Ono što se podrazumijeva.
Sve dok ne nestanu.
Možda nam ponekad nedostaje zahvalnosti
Dva dana bez pune sigurnosti u ispravnost vode bila su dovoljna da poremete ritam grada. Zamislimo tek, ne daj Bože, što bi za nas sve značilo nešto dugotrajnije.
Ta pomisao prizemljuje. Podsjeća nas koliko smo ovisni o infrastrukturi, o sustavima, o ljudima koji ih održavaju, o nevidljivoj mreži koja omogućuje naš svakodnevni komfor.
Možda je najveća vrijednost ovog iskustva upravo u toj spoznaji. Ne u panici, ne u praznim policama, ne u kratkotrajnoj nelagodi.
Nego u trenutku kada shvatimo da sigurnost nije nešto što se podrazumijeva, već nešto što se svakodnevno gradi i održava.
Da iza svake čaše vode stoji čitav sustav rada, kontrole i odgovornosti.
I da je zahvalnost, iako rijetko izgovorena, možda najprimjereniji odgovor na povratak u ”normalno”.
Jer stvari koje uzimamo zdravo za gotovo najčešće su upravo one bez kojih ne možemo.
Tko zna, možda nam je, s vremena na vrijeme, potreban ovakav podsjetnik. Ne da bismo živjeli u strahu, nego da bismo živjeli zahvalnije.
