Zamislite da ste dobili obiteljski automobil, odličan, prostran, opremljen naprednim upravljačko–kočionim sustavom, klimatizacijom, ozvučenjem, glasovnim komandama i tako dalje.

Zatim zamislite da vam trgovac i ekonomist radi vaše i svoje dodatne zarade predlažu otkup dijelova s vozila, jer vam za vožnju, upravljanje i zaustavljanje pola vijaka ne treba, blatobrani i retrovizori također, što će vam klimatizacija pored prozora, a ne trebate ni sve kočione diskove da bi se zaustavili. Bi li prihvatili takav prijedlog?

Radi sigurnosti svoje obitelji, naravno da ne bi!

Želja za što većom zaradom

A što se dešava s našom Zemljom?

Jedini planet za koji znamo da je opremljen planetarnom mašinerijom koja se sastoji od milijardi i milijardi bioloških strojeva sa svrhom upijanja sunčeve energije koju koriste za preradu tla i otrovnih plinova u pitku vodu, hranu i kisik. Govorimo o količinama koje su za svo znanje, novac i tehnologije svijeta apsolutno nedostižne. Sustav koji nam je poklonjen ustrojavan je stotinama milijuna godina gdje svaka živa vrsta ima svoju svrhu i položaj u regulaciji brojnosti drugih vrsta. Nuspojava je i stabiliziranje nekih vrlo važnih faktora globalne klime.

Jako puno kotačića u zajedničkom mehanizmu koje većina političara i investitora zbog želje za što većom zaradom još od prve industrijske revolucije uklanjaju sve većom brzinom. Do sada je populacija vrsta na Zemlji smanjena za 60%, te se smatra da smo nakon više od 60 milijuna godina pokrenuli 6. izumiranje.

Želite li i vi biti jedan od tih kotačića?

Ravnopravnost kao ključ uspjeha

Dok u bivšoj državi nije bilo moguće proturječiti mjestu, vrsti, veličini i količini razvojno–industrijskih projekata, u zapadnoj europskoj demokraciji u isto je vrijeme prepoznata i priznata sposobnost znanstvenog povezivanja uzroka i posljedica bez obzira radi li se o ekonomiji, ekologiji ili bilo kojem drugom području ljudskog djelovanja. Ravnopravnost je bila vrlo važna politika tako da je nevladinim organizacijama i građanima priznato pravo sudjelovanja u donošenju javnih politika, zakona, propisa, strategija, prostornih planova, akcijskih planova. Također su donesene Direktive o pticama, staništima i vodama, a proglašena su Natura2000 područja u kojima se te direktive moraju zakonski primjenjivati.

Štetni projekti

Kako bi Hrvatska mogla pristupiti Europskoj Uniji naše su političke elite pregovarale i provodile takav zakonodavni okvir u Hrvatskoj. Ponašajući se kao ”Pape veći od Pape” iz prostornih planova uklanjane su za prirodu štetni projekti, pa tako i neke akumulacijske hidroelektrane s branama za koje je poznato da onemogućuju razmnožavanje i smanjuju broj ribljih vrsta u korist invazivnih, zaustavljaju protok sedimenta čime remete razine podzemnih voda, ugrožavaju vodoopskrbu i poljoprivredu, potapaju šume, ispuštaju stakleničke plinove i drugo.

Odšteta od Slovenije

Kada bi bilo volje i interesa, Hrvatska bi mogla tužiti Sloveniju za učinjene štete na Savi i Dravi, jer je svojim procjenama utjecaja na okoliš tvrdila da negativnih utjecaja neće biti, što tvrdnja koju je hrvatska vlast, unatoč prosvjedima domaće javnosti, prešutno prihvatila.

Zašto bi građani Hrvatske morali plaćati stotine milijuna eura za ublažavanje pada podzemnih voda na zagrebačkim i drugim vodocrpilištima, dok Slovenija ostvaruje profite na našoj rijeci?

Trebali bi smo tražiti ili kontinuirane odštete ili nadogradnju hidroelektrana sustavima za uklanjanje očitih negativnih utjecaja. Na primjer postavljanje plovnih bagera s transporterima za prebacivanje zarobljenog šljunka preko brane i izgradnju ribljih staza oko njih.

Kumovi, sinovi, glasači…

No čini se da je hrvatsko odustajanje od velikih hidroelektrana bila dio politika ”fige u džepu” tokom političke trgovine do ulaska u EU s obzirom da je u tijeku postupak vraćanja hidroelektrana na Dravu kroz izmjene i dopune prostornog plana Koprivničko–križevačke županije. Radi se o povratku na velika vrata s obzirom na vojsku institucija uključenih u postupak, a za sada bez ijedne organizacije civilnog društva ili znanstvenih institucija. Iako je pred nama postupak javne rasprave o utjecaju na okoliš izmijenjenog prostornog plana Koprivničko–križevačke županije, u praksi se radi o ”gotovoj stvari” uz vrlo malu vjerojatnost da će prijedlog razmatrati alternativna rješenja, koja u stvarnosti doista postoje. Što znači da zainteresirana javnost neće imati izbora nego se zbog kratkovidnosti političkog vodstva boriti protiv takvih hidroelektrana, što je u konačnici gubitak i za investitore i za potrošače. Kao što se već desilo ili tokom rasprave ili nakon naknadnih sudskih postupaka s projektima hidroelektrane Osijek, malih hidroelektrana na Korani, podzemne hidroelektrane Ombla, čak i vjetroelektranama na Pelješcu i kod Fužina. Veliki problem nastaje ako investitori odluče naplatiti vrtoglave kompenzaciju izmaknute dobiti jer im je nadležna vlast dala dozvole koje sudovi poništavaju kao neosnovane.

A tko to sve skupa plaća? Političari, načelnici, savjetnici, menadžeri, projektanti, izrađivači studija, kupci jeftinog zemljišta, kumovi, sinovi ili glasači?

Energija bez brana

Logična alternativa je investirati u sunce i vjetar koja je u našim politikama zanemarena unatoč hrvatskim potpisima na svim međunarodnim klimatskim sporazumima. Sjever Europe može nam se zbog toga smijati u lice, a glasači plakati zbog 20 godina izgubljenih prilika za razvoj, uštede i bolji standard. Ali ako govorimo o Dravi (i drugim rijekama) bilo bi prihvatljivo označiti ju u prostornom planu kao potencijalni izvor obnovljive energije, ali za postrojenja koja ispunjavaju kriterije održive proizvodnje bez temeljnog ugrožavanja okoliša, prirode, mađarskih nacionalnih parkova, međunarodnog rezervata biosfere, a time i ljudi koji tamo žive. Dakle bez brana koje stvaraju akumulacije.

Da je država ikada uspjela ustrojiti znanstveno–obrazovni sustav uistinu povezan s poslovnim svijetom, deseci hrvatske djece i mladih koji svake godine u tišini donose medalje sa svjetskih inovacijskih natjecanja problem bi već riješili. I sudjelovali bi u stvaranju i izvozu inovativnih tehnologija.

Ekološki prihvatljiva vizija budućnosti

Fakultet strojarstva i brodogradnje, te Fakultet elektrotehnike i računarstva mogli bi hrvatskim i drugim riječnim brodogradilištima prodati tehnologiju izgradnje brodova i teglenica opremljenih potopivim turbinama s električnim generatorima. Grad, naselje ili industrijski potrošač mogli bi naručiti potreban broj takvih sustava odgovarajuće snage i veličine, dotegliti ih i usidriti u svoju neposrednu blizinu. Sidrili bi se na obali kablovima, a pozicionirali od obale motoriziranim vitlima i kormilom, sve automatizirano uz daljinski nadzor i kontrolu. Bez brane, premještanja desetaka tisuća kubika zemlje, bez upotrebe desetaka tisuća tona kineske armature i betona, bez devastacije krajobraza, okoliša i prirode.

Pored toga, to bi mogli biti jednostavni i tipski objekti za koje prema važećim zakonima i propisima nije potrebna građevinska dozvola, nego samo odgovarajući prostorni plan s točno definiranim uvjetima i nadzorom. Sasvim sigurno, čak i bez prodaje energije u HEP–ovu mrežu sa relativno brzim povratom investicije. A svi kotačići ostaju na broju.

Comments

comments