Velikom broju ljudi priroda je velika vrijednost, ali kako tu vrijednost mjeriti? Moguće je to činiti subjektivno, oslanjajući se na emocionalne reakcije pojedinaca, što je prilično neprecizno, individualno i velikom broju ljudi ne znači baš ništa. Ali prirodne vrijednosti moguće je mjeriti u svakodnevnim ekonomskim terminima, u novcu. Takva mjerenja rađena su i u Hrvatskoj, ali rezultati na žalost nisu bili odgovarajuće medijski popraćeni, niti odgovarajuće prilagođeni javnosti, niti primjereno iskorišteni za daljnji razvoj.

Na primjer, studijom o vrednovanju slatkovodnih usluga ekosustava Hrvatske promatrano je područje 38 kilometara duž očuvane rijeke Drave kod Molvi koja samo u smislu obrane od poplava pruža 5020 dolara po hektaru, godišnje. Kada bi smo Dravu na tom području uništili ravnanjem meandera i isušivanjem poplavnih nizina ili ju na neki drugi način prenamjenom uništili, morali bismo trpjeti štete od poplava ili troškove za njihovo ublažavanje u iznosu od oko 26 milijuna dolara godišnje.

To je samo dio iznosa za usluge koje nam ova i njoj slične rijeke pružaju. Koliko biste energije i kemikalija morali platiti u slučajevima da ste za vlastite potrebe prisiljeni pročišćavati vlastite otpadne vode, bez pristupa riječnom šljunku, pijesku i bakterijama u njima? Drava godišnje uskladišti pitke vode u vrijednosti 19 milijuna dolara. Koliko energije i kemikalija biste trebali platiti za sintentiziranje proteina, vitamina, minerala, a da ne govorimo o okusima koji su potrebni hrani koju imamo zahvaljujući samo ribi? Na tom dijelu Drave bez poribljavanja godišnje se razmnoži ribe u vrijednosti od oko 500 tisuća dolara. U isto vrijeme u dravskim šumama nastaje divljač u vrijednosti od oko 1,5 milijuna dolara. Kada bi vam količina zraka ovisila kupovnoj moći, koliko bi ste bili spremni platiti tehnološki proces odstranjivanja ugljika iz njegovog oksida, a zatim njegovo skladištenje u namještaju, građevinama i ogrijevu? Takva proizvodna vrijednost dravskih šuma iznosi 60 milijuna kuna godišnje.

Postoji slična studija i za Velebit ali ukupno gledajući, radi se o manje od 5 posto teritorija RH. Ipak, čudi da se na ovaj način vrijednost prirode ne izražava niti u prostornim planovima, niti u strategijama, niti u studijama utjecaja zahvata na okoliš. A da bi trebalo pokazuje i primjer razvojne strategije grada Bjelovara. Prijedlog razvojne strategije sadržavao je u mjerama zaštite okoliša: “S ciljem zaštite šišmiša i (strogo zaštićenih) ptica, potrebno je u najvećoj mogućoj mjeri očuvati njihova prirodna staništa u šumama te skloništima/gnjezdilištima po tavanima, crkvenim tornjevima i drugim prostorima na zgradama”. Naravno, gradski vijećnici takvu odredbu nisu unijeli u prostorni plan iako tamo pripada, niti se nalazi u strategiji koja je objavljena na službenim stranicama grada.

Prema tome, mislite li da su u skladu sa strategijom arhitekti projektirali energetsku obnovu škola na način da zaštite i iskoriste više desetljeća stara staništa ptica i šišmiša u njima? Odgovorni su se mogli potruditi i osigurati dodatna EU sredstva za uređenje barem jedne tavanske prostorije za te vrste s opremom za jednostavno izdvajanje izmeta koji škola može prodati kao izuzetno, možda čak i brendirano gnojivo, dok se učenici bežično putem tableta mogu educirati o njihovom ponašanju i razvoj kontinuirano sniman gopro kamerama.

Za implementaciju takvih projekata, ne samo na školama i ne samo u Bjelovaru, još uvijek nije kasno, ali se bojim da naše društvoi mentalitet još uvijek nisu dovoljno razvijeni u odnosu na ono u Beču, Londonu i drugim europskim gradovima.

Comments

comments