Kako mjerite vrijednost prirode?

Velikom broju ljudi priroda je velika vrijednost, ali kako tu vrijednost mjeriti? Moguće je to činiti subjektivno, oslanjajući se na emocionalne reakcije pojedinaca, što je prilično neprecizno, individualno i velikom broju ljudi ne znači baš ništa. Ali prirodne vrijednosti moguće je mjeriti u svakodnevnim ekonomskim terminima, u novcu. Takva mjerenja rađena su i u Hrvatskoj, ali rezultati na žalost nisu bili odgovarajuće medijski popraćeni, niti odgovarajuće prilagođeni javnosti, niti primjereno iskorišteni za daljnji razvoj.

Na primjer, studijom o vrednovanju slatkovodnih usluga ekosustava Hrvatske promatrano je područje 38 kilometara duž očuvane rijeke Drave kod Molvi koja samo u smislu obrane od poplava pruža 5020 dolara po hektaru, godišnje. Kada bi smo Dravu na tom području uništili ravnanjem meandera i isušivanjem poplavnih nizina ili ju na neki drugi način prenamjenom uništili, morali bismo trpjeti štete od poplava ili troškove za njihovo ublažavanje u iznosu od oko 26 milijuna dolara godišnje.

To je samo dio iznosa za usluge koje nam ova i njoj slične rijeke pružaju. Koliko biste energije i kemikalija morali platiti u slučajevima da ste za vlastite potrebe prisiljeni pročišćavati vlastite otpadne vode, bez pristupa riječnom šljunku, pijesku i bakterijama u njima? Drava godišnje uskladišti pitke vode u vrijednosti 19 milijuna dolara. Koliko energije i kemikalija biste trebali platiti za sintentiziranje proteina, vitamina, minerala, a da ne govorimo o okusima koji su potrebni hrani koju imamo zahvaljujući samo ribi? Na tom dijelu Drave bez poribljavanja godišnje se razmnoži ribe u vrijednosti od oko 500 tisuća dolara. U isto vrijeme u dravskim šumama nastaje divljač u vrijednosti od oko 1,5 milijuna dolara. Kada bi vam količina zraka ovisila kupovnoj moći, koliko bi ste bili spremni platiti tehnološki proces odstranjivanja ugljika iz njegovog oksida, a zatim njegovo skladištenje u namještaju, građevinama i ogrijevu? Takva proizvodna vrijednost dravskih šuma iznosi 60 milijuna kuna godišnje.

Postoji slična studija i za Velebit ali ukupno gledajući, radi se o manje od 5 posto teritorija RH. Ipak, čudi da se na ovaj način vrijednost prirode ne izražava niti u prostornim planovima, niti u strategijama, niti u studijama utjecaja zahvata na okoliš. A da bi trebalo pokazuje i primjer razvojne strategije grada Bjelovara. Prijedlog razvojne strategije sadržavao je u mjerama zaštite okoliša: “S ciljem zaštite šišmiša i (strogo zaštićenih) ptica, potrebno je u najvećoj mogućoj mjeri očuvati njihova prirodna staništa u šumama te skloništima/gnjezdilištima po tavanima, crkvenim tornjevima i drugim prostorima na zgradama”. Naravno, gradski vijećnici takvu odredbu nisu unijeli u prostorni plan iako tamo pripada, niti se nalazi u strategiji koja je objavljena na službenim stranicama grada.

Prema tome, mislite li da su u skladu sa strategijom arhitekti projektirali energetsku obnovu škola na način da zaštite i iskoriste više desetljeća stara staništa ptica i šišmiša u njima? Odgovorni su se mogli potruditi i osigurati dodatna EU sredstva za uređenje barem jedne tavanske prostorije za te vrste s opremom za jednostavno izdvajanje izmeta koji škola može prodati kao izuzetno, možda čak i brendirano gnojivo, dok se učenici bežično putem tableta mogu educirati o njihovom ponašanju i razvoj kontinuirano sniman gopro kamerama.

Za implementaciju takvih projekata, ne samo na školama i ne samo u Bjelovaru, još uvijek nije kasno, ali se bojim da naše društvoi mentalitet još uvijek nisu dovoljno razvijeni u odnosu na ono u Beču, Londonu i drugim europskim gradovima.