Stare fotografije Bjelovara uvijek u nama probude posebnu emociju – osmijeh, nostalgiju i sjećanja na grad kakav je nekada bio.
Upravo takvu šetnju kroz vrijeme ovih je dana svojim sugrađanima priredio Marijan Novosel, koji je iz obiteljskog albuma izvukao nekoliko dragocjenih fotografija i podijelio ih s javnošću.
Uz slike, Novosel je ispričao i dirljivu priču o svom povratku u grad djetinjstva.
Rođen 21. kolovoza 1945. godine u Bjelovaru, Novosel se samog rođenja, razumljivo, ne sjeća. Prema riječima roditelja, bio je nedonošče – ”palčić” – u vrijeme kada inkubatori nisu bili dostupni, a prognoze su bile neizvjesne.
Ipak, unatoč svemu, preživio je. Iste godine obitelj seli u Zagreb, gdje je bio prijavljen u općini Medveščak i ondje dobio domovnicu.
No sudbina je htjela da se vrati tamo gdje je sve počelo.
– Na današnji dan 1952. definitivno sam se ”skrasio” u Bjelovaru, iako sam u Bjelovaru i rođen – zapisao je Novosel prisjećajući se 22. veljače 1952. godine, dana kada je, kao šestogodišnjak, s roditeljima ponovno stigao u grad.
Prvi dojmovi: ”Kakva je to bučna selendra?”
Selidba je, kaže, bila poput svake druge – užurbana, nervozna i ispunjena dječjom znatiželjom. Djeca, kako to već biva, više su smetala nego pomagala.
Pitanja su se nizala jedno za drugim: Gdje je taj Bjelovar? Kada kreće kamion? Gdje ću ja sjediti? A glad – baš u najnezgodnijem trenutku.
Marijan je svoje mjesto pronašao među namještajem, ispod cerade kamiona. Bio je dobro umotan i – presretan. Kroz mali otvor iznad kabine promatrao je sumrak, svjetla kamiona koja su parala cestu, prigušene žarulje na banderama i rijetke petrolejke u naseljima kroz koja su prolazili.
Asfalta gotovo da nije bilo, osim betonskog dijela na izlasku iz Zagreba, gdje je kamion klepetao poput vlaka na tračnicama.
Padao je sitan snijeg, a dječak je očarano promatrao pahuljice u svjetlu farova. Kamion je poskakivao po neravnoj cesti, a s njime i namještaj – i mali putnik među njim.
Negdje su nakratko stali. Sjeća se smrznutih guma, snijega pod nogama i zamagljenih stakala kabine koja su mirisala na naftu i duhan. Unatoč hladnoći, nije želio u kabinu. Njegov promatrački položaj bio je najbolji mogući.
A onda – glas oca: ”Marijan! Stižemo u Bjelovar, pripremi se!”
”Tko će u toj buci spavati?”
U mraku je najprije ugledao velike, osvijetljene zgrade – kasnije će saznati da je riječ o vojarni na Vojnoviću. Cesta se spuštala niz brijeg, gdje su se djeca sanjkala i spuštala na neobičnim skijama s batinom između nogu. Ubrzo su skrenuli u slabije osvijetljenu ulicu, uz prostor koji će kasnije upoznati kao Staro sajmište.
Prošli su pokraj male kapelice i zaustavili se. Ispred njih – velika zgrada iz koje se čulo neprestano zujanje i rondanje.
– Kuda si me to doveo? Kakva je to selendra? Tko će u toj buci spavati? – začuo je majčin glas.
Odgovor je bio kratak: ”Smiri se. To je Paromlin. Ne radi stalno. Bit će sve u redu.”
Te noći, dok su roditelji još dugo raspremali i potiho raspravljali, šestogodišnji dječak zaspao je ispunjen dojmova – prkoseći buci paromlina.
Ironijom sudbine, kasnije su se, kaže, budili upravo onda kada bi zujanje prestalo.
Tako je započela njegova bjelovarska priča – priča o gradu koji je isprva dočekan s dozom straha i nevjerice, a s vremenom postao dom. (ika)
