Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Biciklijada koja se u subotu vozila po Bjelovaru okupila je blizu 200 sudionika. Gotovo svi su stigli na modernim biciklima raznih boja i marki, a većina ih je kao zaštitu za glavu nosila kapu ili plastičnu kacigu.
No, samo jedna osoba na biciklijadi na glavi je nosila rubac.
Zamijetio sam ju kako sa strane, odmaknuta od meteža i buke, naslonjena na svoj 50-ak godina stari bicikl, promatra brojne bicikliste koji su tek trebali formirati smislenu kolonu za vožnju gradskom okolicom.
Simpatična Emilija
Prišao sam joj, pružio ruku i predstavio se tko sam, a ona se na to ugodno nasmijala, uzvratila mi ruku i kazala da se zove Emilija.
Na sebi je imala širi kaput koji je djelovao dosta toplo, na glavi svezani rubac, u jednoj ruci torbicu….
Emilija mi je izgledala kao da je tek prolazu na trenutak pristala kod paviljona, dovoljno da baci pogled na sve te moderne i raznobojne bicikle, ali i sve te mlade ljude od kojih je dobar dio stigao u uskim tajicama.
Ugodno sam se iznenadio kada mi je odgovorila da je stigla na biciklijadu, a nakon što sam je pitao za godine, priznajem da me šokirala svojim odgovorom da ima, ni manje ni više, nego njih točno – 85!
”Volim bicikl, na njemu sam zaradila penziju…”
-Rođena sam 18. listopada 1937. godine. Da, da sinko moj, punih 85 godina. Sad sam u 86-oj – ponavljala mi je simpatična Emilija kroz smijeh jer mi je na licu jasno vidjela da sam malo zbunjen.
Zaista nisam očekivao da bi se jedna 85-godišnjakinja mogla priključiti koloni biciklista koji krstare gradom. Pa tog dana bi se mogao naći tek pokoji 60-godišnjak koji je stigao na biciklijadu. I to bi bio maksimum po godinama.
Još manje sam očekivao da je Emiliji toliko godina, a da se još uvijek tako dobro drži.
-Volim bicikl i na njemu sam zaradila penziju. Svakog dana sam njime odlazila na posao u Inu gdje sam godinama radila kao spremačica i dostavljačica. U mirovini sam već 28 godina, ali bicikl ne puštam. Nekad smo pješice išli na Planinarac gdje su bile fešte, davno je to bilo, a onda kasnije biciklima. I dalje s biciklom odlazim u nabavku i to mi je osnovno prijevozno sredstvo – kazala mi je 85-godišnja Bjelovarčanka
Tajna dugovječnosti
Koja je tajna njezine dugovječnosti i očito dobre kondicije i zdravlja, morao sam ju pitati.
-Mi smo radni ljudi, kako prije, tako i danas. Mislim tu i na svog muža Matu koji također ima 85 godine i ja mu tepam da je maneken. Nije debeo i voli raditi, kao i ja. Sve si na imanju oduvijek sadimo sami i znamo da je to domaće. Kupujemo samo ono najnužnije. Ujutro od kuće nikada nismo otišli, a da nismo doručkovali. Nekad je to palenta, domaći špek, jaja, povrće… To mora uvijek biti – govori mi Emilija te dodaje da razumije kako su ljudi danas u velikoj mjeri istresirani.
-Znam da mladima nije lako. Ali moraju se prestati opterećivati s onim što nikada ne mogu promijeniti. Već tad će im biti puno, puno lakše – otkrila je jedno od bitnih zrnaca mudrosti.
”Ljudi se moraju i posvađati da bi bilo više mira poslije”
Kaže mi kako se za svoju ljubav Matu udala sada već davne 1956. godine i to odmah prokomentirala.
-Kada sam se udala, mnogi se još nisu ni rodili, a mnogi koji su se tada rodili, njih eto, nažalost, danas više nema – zaključila je.
-Kakav imate odnos sa suprugom? Idete li si na živce nakon toliko godina što ste zajedno – pitao sam.
-Moraš se malo, kako da ti kažem… Moraš se svađati s partnerom i nekada podbosti. Ne često, ali i toga mora biti. Ljudi se moraju nekad posvađati da bi bilo više mira poslije. Mi kad naljutimo jedno na drugo, svatko ode u svoj neki kutak gdje ima mir. I kasnije je sve opet dobro – otkrila je.
Izvrsno uščuvani slovenski Rog
Dok se kolona za biciklijadu već polako formirala, Emilija mi je pričala da će joj biti jako teško oko srca onog trenutka kada više neće moći na bicikl. A kad smo kod srca, jedina boljka, požalila se, jest infarkt koji je doživjela.
-Sve mi je u redu. Šećer i tlak i sve ostalo. Samo me ”urica” zeza. Ugradili su mi stentove i za sada je sve dobro, a nadam se da će što duže potrajati – kazala je kroz smijeh.
Zahvalio sam joj na razgovoru i lijepo smo se pozdravili. Emilija je potom sjela na svoj izvrsno uščuvani slovenski Rog i pojurila s ostatkom kolone na put dug 20-ak kilometara.
