Piše: Ivan Karačony
Na više nego uspješnoj konferenciji o virusu humane imunodeficijencije (HIV) koja se jučer održala u bjelovarskoj Gradskoj vijećnici, prisustvovali su najeminentniji hrvatski stručnjaci s područja epidemiologije, infektologije, sociologije, psihologije…
Premda su konferenciji prisustvovali brojni stručnjaci, vrijedi izdvojiti zvučna imena poput stručnjaka svjetskog glasa dr. Josipa Begovca, voditelja Referentnog centra za HIV/AIDS Klinike za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, Tatjane Nemet Blažević, dr. med. specijalist epidemiologije i voditeljice Odjela za promicanje odgovornog spolnog ponašanja sa savjetovalištem Službe za promicanje zdravlja HZJZ–a, Aleksandra Štulhofera, redovitog profesora te Predstojnik Katedre za seksologiju, Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu…
Vrhunski stručnjaci
Razlog okupljanja vrhunskih stručnjaka u Bjelovaru bila je konferencija pod nazivom ”Kako se može i kako se ne može inficirati HIV–om”, a koja je imala za cilj neupućenom dijelu javnosti objasniti epidemiološke značajke infekcije HIV–om. Pojednostavljeno, stručnjaci su pokušali objasniti na koje načine se može, odnosno na koje načine se ne može zaraziti virusom HIV–a.
Lemšićeva životna drama
Inače, konferencija je održana u organizaciji Gradskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i uz pokroviteljstvo Grada Bjelovara, a jedan od povoda zašto se održala u Bjelovaru bio je slučaj Maria Lemšića, HIV pozitivnog kuhara u II. osnovnoj školi Bjelovar koji zbog svoje bolesti godinama proživljava životnu dramu. Ne samo da je tijekom 2013. godine prokazan u javnosti kao osoba zaraženo virusom HIV–a nakon čega je bio izložen strahovitim pritiscima, već mu se isti toliko godina onemogućava normalan povratak na njegovo radno mjesto.
Spomenuti stručnjaci su u Bjelovar stigli ponajviše kako bi ukazali da Lemšićeva bolest prvenstveno zbog višegodišnje nemjerljive viremije (prisustvo virusa u krvi), ne predstavlja nikakvu ugrozu za školsku djecu koja se hrane u školskoj kuhinju II. osnovne škole.
Škola se konferencija nije ticala?
Premda je velika vijećnica Grada Bjelovara bila je krcata učenicima, roditeljima, liječnicima, prosvjetnim djelatnicima i ostalim zainteresiranim, zanimljivo je što na konferenciji nije sudjelovao nitko od službenih predstavnika II. osnovne škole Bjelovar, iste one škole u koju se Lemšić još uvijek ne može vratiti na posao.
-Vidjet ćemo kakve rezultate će polučiti konferencija. Vidjet ćemo hoće li se odazvati roditelji učenika II. osnovne škole koje sam posebno pozvao da dođu poslušati mišljenje struke, medicine, da saznaju da HIV infekcija nije danas što je bila prije 30 godina i da ne postoji opasnost da se vratim na svoje radno mjesto., odnosno da ne postoji zdravstvena opasnost za njihovu djecu–kazao je Lemšić netom prije početka konferencije, koji se kasnije razočarao nedolaskom službenog predstavnika škole.
”Nedopustivo i protuzakonito”
Lemšić je, podsjetimo, u II. osnovnoj školi na mjestu kuhara zaposlen 2011. godine, da bi dvije godine kasnije krenula njegova agonija.
-U II. osnovnoj školi sam zaposlen kao profesionalni kuhar, kao hrvatski branitelj od 2011. godine. Sve je bilo super. Obožavam svoj posao i smatram da sam u radnom kolektivu bio draga i omiljena osoba. Međutim, tijekom 2013. godine je moja ravnateljica saznala da sam HIV pozitivan i to posredstvom tadašnjeg gradonačelnika Grada Bjelovara koji je sazvao hitan sastanak s ravnateljstvom škole. Na tom sastanku na kojem je prisustvovalo još nekoliko osoba baratalo se i manipuliralo s mojim osobnim podacima, podacima o mom zdravstvenom statusu za što smatram da je nedopustivo i potpuno protuzakonito. Roditelji su te godine bojkotirali školsku kuhinju. Mislim da se tada hranilo negdje oko 500–tinjak djece, da bi s petka na ponedjeljak u školskoj kuhinji ostalo svega 170 djece. U stanju potpunog šoka i stresa povukao sam se na bolovanje na kojem sam i danas. Čak sam tada zatražio psihijatrijsku pomoć jer nisam mogao vjerovati da mi se to sve događa–ispričao nam je Lemšić.
”Nema potrebe za sastankom”
HIV mu je, dodaje, dijagnosticiran tijekom 2010. godine, odnosno godinu dana ranije nego što je dobio posao u školi. Na novinarsko pitanje je li o tome trebao obavijestiti svog poslodavca, Lemšić je ustvrdio kako nije.
-Nisam to morao učiniti. Naime, ne postoji nikakav zakonski okvir u kojem sam to bio dužan učiniti. U nekoliko navrata sam se pokušao vratiti na svoje radno mjesto i zatražio sam sastanak s ravnateljicom i predstavnicima Vijeća roditelja gdje sam odbijen na način da mi je rečeno da nema potrebe za sastankom. Rekao sam samo da želim izbjeći daljnji pritisak medija, a u posjedu sam službenog odgovora nadležnih tijela u kojem stoji da po kolektivnom ugovoru imam pravo na rad i bolovanje. No, na posao se još uvijek ne mogu vratiti–priča Lemšić.
Edukacija i razbijanje predrasuda
-Ljudi drže da je HIV isto kao prije nekakvih 30 ili više godina. Međutim, medicina i znanost idu naprijed te se konstantno otkrivaju mnogi načini liječenja. Lijekovi su toliko izvrsni da viremiju drže na nuli, odnosno virus HIV–a koji se nalazi u krvi je kod pacijenta koji ide na redovne terapije nemjerljiv. Kao takvi pacijenti nezarazni smo čak i u nezaštićenom spolnom odnosu. Volim to naglašavati jer ako ne postoji takva mogućnost zaraze, onda ne postoji nikakva mogućnosti zaraze na mom radnom mjestu, pogotovo ne u nekakvim društveno–socijalnim kontaktima poput kihanja, rukovanja, ljubljenja, grljenja. Današnjom konferencijom želimo razbiti te predrasude ili kako bih bolje rekao razbrisati zamagljeni prozor koji izaziva diskriminaciju–kazao je Lemšić.
Hoće li Lemšić uz pomoć vodećih hrvatskih stručnjaka koji su prisustvovali jučerašnjoj konferenciji uspjeti u nakani da dio neupućene javnosti napokon educira o HIV–u, ostaje tek za vidjeti.
