Stavovi izneseni u kolumni nisu nužno stavovi portala Bjelovar.live
“Za početak, da biste vi sada bili tu, bilijuni lutajućih atoma morali su se udružiti na kompliciran i veoma zahtjevan način kako bi vas stvorili. To je toliko poseban i naročit sklop da dosada nijednom prije nije bio iskušan, a postojat će samo ovaj, jedini put. U godinama koje slijede (nadam se, brojnim) te sitne čestice bespogovorno će ulagati milijune zahtjevnih i kooperativnih napora nužnih za očuvanje vaše cjelovitosti kako bi vam omogućili da iskusite ugodno, ali općenito podcijenjeno stanje poznato kao postojanje. … Problem je u tome što su atomi nepostojani, a rok trajanja njihove odanosti istječe – i to kakvom brzinom! Čak i relativno dug ljudski život traje samo oko 650 000 sati. A kada dosegnu taj skromni cilj, ili se nađu blizu njega, atomi se tiho raziđu i odu svojim putem kako bi bili nešto drugo. I to je za vas kraj priče.“
Bill Bryson
I što iz gore navedenog možemo zaključiti? Da Bill Bryson i nije nekakav vjernik, jel da? Možemo i to, ali samo u nužnoj samoobrani. Ili bolje rečeno – samoobmani. Jer, ako i ima života poslije smrti, pitanje je ima li ga dovoljno (Monty Python), ali ni to nije ključno za nastavak priče, koliko pitanje koje si postavlja popriličan (ili se možda ispravno kaže nepriličan?) broj stanovnika Hrvatske – ima li života prije smrti?
HAZU marljivo traži odgovor na to pitanje, a dok ga čekamo, fokusirajmo se na ono što je za sada jasno, zorno i razvidno – život na individualnoj razini je jedan i jedinstven, po svemu sudeći je i neponovljiv, a cijeli životni vijek mjeren u satima izgleda alarmantno kratak. Sat prebrzo prođe.
Prebrzo prođe i dan, a na raspolaganju nam je od rođenja pa do razlaza atoma svega nešto manje od 30 tisuća dana. Znači, sutra tko se probudi, ima još jedan dan manje. Pa se ti onda veseli sunčanom jutru. Možda je za starije najbolja pjesma Neka mi ne svane, ali da sam živ. Ako ičega nemamo za dijeljenje onda je to vrijeme. Ili kao što je to lijepo sažeo trostruki dobitnik Pulitzera, američki novinar, pjesnik i urednik Carl August Sandburg, koji je, valja to zapamtiti, napustio West Point jer je propao iz gramatike – Vrijeme je jedini novac koji u životu imaš, i samo ti odlučuješ kako ćeš ga potrošiti. Budi pažljiv i ne dopusti da ga drugi troše umjesto tebe.
Kamen mudraca
Tako vam stoje stvari s vremenom. Ima ga koliko ga ima, koliko vam zapadne, ali rijetko kada više od 800.000 sati. Vrijeme se objektivno ne može zaustaviti, a još se čak ne može ni usporiti. Nema tko od umnijih i učenijih glava nije bacio račun na papir da vidi može li se što spasiti, i kako god računali ispalo je da se ne može. Mislim, možda će se i moći jednom, tako bar pokazuju izračuni, ali tek onda kada budemo mogli napraviti ono što sada možemo samo zamisliti. Lijepo objašnjeno. Bolje to ne bi objasnio ni ravnatelj Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju Antun Vujić, koji je u mikrofon urednika emisije Plodovi gnjeva Vlatka Grgurića ovako objasnio zbog čega poljoprivrednicima kasne poticaji: “Znači, umjesto zelenog plaćanja su uvedene takozvane eko sheme. Poljoprivrednici da bi dobili eko sheme moraju imati dodatne aktivnosti, dodatne napore i dodatne troškove, a da bi isplatili eko sheme, ona ovisi jedna o drugoj. Znači, za svaku eko shemu je propisan minimalan iznos potpore i maksimalan iznos potpore. Predviđene su omotnice – za pet od šest eko shema jednostavno nema dovoljno u omotnicama ni za minimalan iznos, i sada moramo sve potpore odobrit’, za sve eko sheme svima, da bi mogli između eko shema preraspodijelit’ sredstva, da bude za sve eko sheme…“
Mogu vam ja to i sporije napisati, ali se ništa neće promijeniti. Tako je kako piše. Izjava Antuna Vujića neobično sliči na objašnjenja stanovitih Tomislava Lukića, Aleksandra Jakovljevića i Živojina Stojanovića kako funkcionira Jolića vodenica koja ima više vlasnika.
Prva dvojica su rekla sljedeće: “Pazite ovako – ova vodenica ima sedam kamenova. U svakom kamenu ima po čet’ri litre, svaka litra nosi sedam dana, ukupno ima 28 litri i 29 vlasnika. Znači podeljeno je, ne’ko ima jednu litru, neko ima dve litre, neko ima tri litre, to je 21 dan. Ne’ko ima pola litre, to je tri i po dana. Imaš 100 drama na sedam dana. To su ti dramovi, podeljeno..Šta su ti dramovi? Ja ga ne znam šta je, ali se deli na tako, 400 drama ima kamen, deli se na čet’ri litre. Litra sačinjava sedam dana. I svaki uživa…ima 24 dana, deset drama poseduje. Odnos drama i litre?…Imaš 100 grama, a jedna drama ima 24 sata. Znači, imaš 100 drama na litru sedam dana, i podeliš sada 100 drama na 70…ovaj, na litru. To ti je čet’r’ litre, kako nemoš da razumeš???“ Na sreću, na kraju je novinaru sve kratko, jednostavno i smireno objasnio Živojin: “Pretpostavimo, u sedmom kamenu ima samo tri čoveka. Tri put’ sedam, to je tri litre.“ Ako do sada niste, legendarnu snimku možete pogledati na You tube, samo upišite “sedam kamenova“. Momci iz HEPa već jesu.
Kako znam? A što vi mislite, od kuda im formula za izračun cijene potrošene električne energije? A ako vam u izjavi Antuna Vujića, „dipl.inženjera poljoprivrede s dugogodišnjim iskustvom rada u poljoprivredi i fondovima EU, koji se u svom dosadašnjem radu isticao velikim zalaganjem, profesionalnošću i znanjem“, kako lijepo piše na službenim stranicama APPRRRa, nešto nije jasno, uvijek za pojašnjenje možete pitati kineziologa Josipa Dabru, resornog ministra s ruba znanosti. Iako već odrastao muž u ranim četrdesetima, uz to i fakultetski obrazovan na cijenjenom inozemnom sveučilištu, Dabro u javnim nastupima i dalje koristi adolescentsko-uličnu sintagmu “nula bodova“, nastalu još tamo na rubu devedestih po modelu glasanja nacionalnih žirija za pjesmu Eurovizije. Dakle, živojinski kratko, jednostavno i smireno, odgovor zbog čega kasne poticaji će vjerojatno biti – nula bodova.
Beskrajan dan
Pošto je kineziolog Dabro ministar poljoprivrede, a vrijeme se na objektivnoj razini još ne može ni zaustaviti ni usporiti, svakako treba opetovano naglašavati kako valja biti jako, jako oprezan i racionalan s korištenjem tog najvrijednijeg resursa. Mislim na vrijeme, ne na Dabru, naravno. Dakle, bilo vama milo ili nemilo što je kineziolog Dabro ministar poljoprivrede, vrijeme se svejedno na objektivnoj razini još ne može ni usporiti, a kamoli zaustaviti, ali se zato na subjektivnoj razini, što bi rekao Presvetli – čistam druga slika slaže.
Na subjektivnoj razini, vrijeme ne samo da se može usporiti, ne samo da se može potpuno zaustaviti, nego se čak može vratiti unazad. A kad’ se male glave slože i olovo plivat’ može, pa kada na izborima pobijedi subjektivno, onda subjektivno postane objektivno. Uglavnom, sve što je kvantna fizika u teoriji zamislila i predvidjela, ali u stvarnosti ne može dokazati, već se događa u Hrvatskoj. Pa ti, draga kvantna fiziko, dobro gledaj i pati. Primjera je toliko da je teško izdvojiti najzorniji (ili se možda pravilno kaže najrazorniji?), ali evo recimo Skejo već godinama sasvim uspješno živi u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća, i nije jedini koji se skrasio u tom periodu.
Još je više mahom onih koji zbog bolesti ili zbog odsutnosti (borbenog duha?) nisu mogli sudjelovati u Domovinskom ratu, pa danas to nadoknađuju više nego uspješno živeći u prvoj polovici 90ih. Trenutno gotovo pola milijuna stanovnika Hrvatske vrlo uspješno živi u različitim razdobljima prošlosti, a otprilike isto toliko ih budućnost traži izvan Hrvatske. Ostali relativno loše žive u sadašnjosti, i premda su još uvijek najbrojnija skupina, ujedno su i najugroženija. Život u prošlosti nije jedini način zaustavljanja vremena. Hellerov lik iz ponajboljeg svjetskog antiratnog romana Kvaka 22 razvio je vrlo efikasan način da si u uvjetima ratne pogibelji produži život.
Svjestan da vrijeme objektivno ne može zaustaviti, odlučio je gajiti dosadu, pa apsolutno ništa nije radio i nije razmišljao ni o čemu, ne bi li mu tako svaka minuta izgledala kao vječnost. Na žalost, prosti si puk taj luksuz nerada i nerazmišljanja ne može priuštiti, ali na još veću žalost, političari mogu. Velika većina naših političara za tu tehniku nije saznala iz knjige – naravno da nije, jer em je knjiga, em je antiratna – ali ju političari nekako instiktivno osjećaju, baš kao što je divljinu osjećalo ono Londonovo pitomo pašče Buck u knjizi koja je hrvatskoj političkoj eliti puno primjerenija od Kvake 22 , a zove se Zov divljine.
A kada je nekome nešto urođeno, onda to teče glatko i ćuti se slatko. Kada ih čovjek pogleda, točno se vidi da uživaju, da su svoji na svome. Milina jedna. Da su doktori početkom proljeća neko nesretno čeljade koje prati politiku, a nema veze i poznanstava koja bi pitala gdje je nestao čovjek, greškom šibnuli u induciranu komu, pa ga probudili ovih dana, mogli bi mu komotno reći da se onesvijestio od slabosti na par minuta. Jer je sve ostalo isto, čak i temperatura zraka. Ista logika, ista retorika, isti šupljozbori.
Jedino članovi DP-a više glasno ne govore da je glas za HDZ glas za silovatelje i ratne zločince, ili još nešto eksplicitniju verziju – da je zapravo glas za Plenkovića glas za silovatelje i ratne zločince da budu na slobodi. Ne govore glasno više ni da je “cijela Hrvatska talac jednog lopova, izdajice i najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda“ Andreja Plenkovića. Ne zna se više ni što je s kaznenom prijavom koju je je DP podnio protiv Andreja Plenkovića. Ne govore više da HDZ može, ali Andrej Plenković ne može, pa onda ni Andrej Plenković ne govori više o njima da za takvu izjavu moraš biti potpuni imbecil. A ne naziva ih više ni kvarnim i zlim ljudima s kojima neće imati posla. Jer ima. Ako je netko od birača HDZa i DPa razočaran ovakvima raspletom situacije, u kojoj su predizborni smrtni neprijatelji odustali od najjačeg predizbornog aduta (borba protiv zločinačkog Andreja Plenkovića i korumpiranog HDZa, odnosno, borba protiv onih koji hoće uništiti HDZ i stabilnu Hrvatsku), da sastave zajedničku vladu, to samo znači da je taj netko prije toga morao biti očaran. Upravo kako se ne može razoružati nenaoružana osobu, ili razmrsiti nezamršeno, tako se ne može ni razočarati neočarana osoba.
Pa ako i ima razočaranih, tako im i treba. Jer u beskrajnom danu i dalje je sve ono najvažnije ostalo isto. Svi i dalje rade ono što najbolje znaju – HDZ se i dalje hvali ili nepostojećim rezultatima, ili rezultatima na koji nema gotovo nikakav utjecaj (“Čitav ekonomski rast Hrvatske je prirodni rast koji bi se dogodio i bez Vladinih mjera, a subsaharske, azijske i bivše socijalističke zemlje – sve su rasle brže od Hrvatske,” tvrdi ekonomski analitičar, prof.dr.sc. Ljubo Jurčić), Domovinski preokret i dalje složno monetizira mržnju i borbu protiv političkog organiziranja Srba u Hrvatskoj, dok mu ostale doktrine i politike ovise o trenutnim inspiracijama i indvidualnim interesima rijetkih članova, a preostala ujedinjena opozicija i dalje radi…što to zapravo i dalje radi opozicija? E, to je pravo pitanje!
Velike tajne malih majstora kuhinje
U predizbornoj kampanji se općenito izgovore svakakve bedastoće kojih se ionako poslije nitko ne drži, a i nema razloga da ih se itko drži, jer hiperprodukcija besmislica upravo i služi tome da ih se nitko poslije ne može sjetiti. Tek rijetke budalaštine ostanu u kolektivnom pamćenju, i to samo onda kada se savršeno poklopi blesava izvedba s blesavim sadržajem, kao onda kada je vidno opijena predsjednica Grabar a Kitarović u nezaboravnoj koreografiji koja je uključivala besmisleno mahanje rukama i još besmislenije akcentiranje, izgovorala sljedeće bezvremenske ludorije – Pa pogledajte mojih pet godina, neću vam govorit’, od susreta sa Trumpom, s Putinom, inicijat..inicjativom triju mora i svemu ostalime, silnim ulaganjima, napravit ću još više, pa nastavak uz udaranje ritma po govornici – napravit ću još više vjerujte mi, otvorrrrit ću nova radna mjesta. Tvrrrrde neki da se to ne može, ja vam tvrdim da se to može! Jer već imam do-go-vo-re s nekim državama, da nam Hrrrvati, da nam Hrrrvati odu na obuku negdje drugdje, i da se vrate u Hrvatskoj, i da rade preko interneta u nekoj drugoj državi, a u Hrvatskoj zarađuju osam tisuća eura.
Zamislite osam tisuća eura za naše mlade šta to znači, pa onda gotovo jecajući, obraćajući se direktno hadezeovskoj publici -za vaše, djecu, sinove, sve ostale! E da, dragi moji, to je bio govor! Ali sve je to oprostivo jer je jasno da služi samo i isključivo tome da se dođe na vlast. Tim teže je objasniti čime se zapravo bavi opozicija. Dobro, za SDP znamo. SDP, stranka nekada krcata ozbiljnim i relevantnim intelektualcima, već duže ima samo jedan cilj – da bude trajni korektiv HDZu. Preciznije, da bude HDZ koji ne krade.
Još preciznije – da budu HDZ koji prihvatljivo krade. Kakva ambicija, takvi i rezultati. Malobrojni preostali (stvarni) birači SDP-a, koje nikako ne treba brkati s puno brojnijom skupinom birača koje birajući između dva zla misle da biraju manje zlo, stoga se već dugo osjećaju isto kao navijači Hajduka, a svi oni zajedno kao ona nesretna, najniže pozicionirana sluškinja Mabel Wheeler iz Zvonili ste, milorde?, poznata po rečenicama koje počinju s “ne sjećam se kada sam posljednji puta jela…“ S tim da Hajduk, za razliku od SDPa, stvarno želi postati prvak, i s tim da Mabel stvarno želi jesti isto ono što jedu i bogataši.
Ali SDP zna tajnu sretnog života, koju ne dijeli ni s kim, a najmanje s biračima, a koja glasi “tko nema nikakvih želja, njemu su sve želje ispunjene“, pa tako možemo reći da je SDP najsretniji i najspokojniji od svih. Samo što ni s kim ne želi dijeliti svoju sreću. A i da želi, ne može, jer je SDP-ova sreća nedjeljiva i neprenosiva. Za sve osim samog SDP-a, dakle, potpuno neupotrebljiva. A neće proći još dugo, i Možemo će postati ili SDP ili Orah. Od izvora dva putića. A sve zbog toga što ni Možemo zapravo ne želi vlast, što je lako i dokazati, jer da su stvarno željeli pobijediti na izborima i da su željeli preuzeti vlast, onda bi to i učinili.
Domovinski preokret bi se tada i dalje zvao Domovinski pokret, i iz opozicije bi radio ono što najbolje zna – mrzio bi politički organizirane Srbe koji participiraju u vlasti – i imao bi puno svjetliju budućnost nego sada. Tako bi bilo, samo što to ni SDP, a ni Možemo naravno ne žele priznati ni sebi, a kamoli svojim naivnim biračima. Jer, da citiram velikog Arsena, nekih stvari ima što ne govore se svima. Što reći nego – velike tajne malih majstora kuhinje!
Pronevjera vremena i povjerenja
Zoran Pusić, sveučiišni profesor matematike, kojeg neki simpatizeri ekstremne desnice zbog njegovog minulog rada žele zaklati, izračunao je na temelju prebrojanih glasova na parlamentarnim izborima što bi se dogodilo da su programski bliske stranke – SDP, Možemo, Nezavisna platforma Sjever, IDS i Fokus – sklopile predizbornu koaliciju. Vrlo je važno napomenuti da je prof. Pusić uzeo u obzir samo stvarne glasove koje su nabrojene stranke samostalno osvojile, ali ne i zajamčeni sinergijski učinak koji donose tzv. velike koalicije, i dobio vrlo, vrlo zanimljiv i relevantan rezultat koji dokazuje da ni SDP a ni Možemo zapravo nisu željeli smijeniti HDZ. Tu zbora nema. Da su napravili predizbornu koaliciju, što su zazivali svi birači lijevog centra i ljevice – HDZ bi s istim brojem glasova dobio četiri mandata manje, a takva koalicija devet mandata više nego što su ovako pojedinačno osvojili.
Ponavljam, sve to je prof. Pusić izračunao na temelju stvarno dobivenih glasova na parlamentarnim izborima, ne računajući sinergijski učinak koji bi takva koalicija u stvarnosti ostvarila. Koalicija bi dakle po metodi belgijskog pravnika D’Hondta dobila 66 mandata, Most 10 i priča bi bila gotova. Pridodamo li tom broju i manjinske mandate koji u pravilu idu relativnom pobjedniku, vladajuća većina bi imala respektabilna i relativno stabilna 84 mandata. Ako sumnjate da to možda ne znaju u SDP-u i u Možemo, i da na takav ishod nisu bili gotovo klečeći upozoreni i prije izbora, onda je stvarno vrijeme da odrastete. Snjegulj’ce, Snjegulj’ce, probudi se, ba! Nemerem, nemerem, jerbo sam začarata. I što sada rade zastupnici SDP-a i zastupnici platforme Možemo u novom sazivu Sabora?
Ono što najbolje znaju raditi – zapravo ništa. I dalje histeriziraju kako HDZ krade, kako je korumpiran, kako su osobne slobode i ljudska prava ulaskom DP-a u vladu još više ugrožena, kako je za zemlju članicu EU neprihvatljivo da ima glavnog javnog tužitelja kakvog ima, da je Ustavni sud velika sramota hrvatskog pravosuđa i kako će vlast uskoro hapsiti novinare. Drugim riječima, zajebavaju vlastite birače i delaju norce i majmune od njih. I za kraj, vratimo se još malo na početak ove priče – Vrijeme je jedini novac koji u životu imaš, i samo ti odlučuješ kako ćeš ga potrošiti. Budi pažljiv i ne dopusti da ga drugi troše umjesto tebe.
