Piše: Ivan Karačony
Netom nakon što je pušten iz pritvora, Regionalni portal Bjelovar.live razgovarao je s Nenadom Vukašinovićem, 52-godišnjakom iz Prgomelja kod Bjelovara koji je zahvaljujući višegodišnjim ”trudom i zalaganjem” u činjenju prometnih prekršaja stekao epitet najosuđivanijeg Bilogorca.
Za one koji nisu upoznati s njegovom životnom pričom, podatak da je dotični u svom životu prikupio gotovo 100-tinjak prekršajnih prijava od kojih je većina vezna u promet, trebala bi dosta toga pojasniti.
Tjedan dana u bijegu
Podsjetimo, Vukašinović je gotovo tjedan dana bježao policiji po obroncima Bilogore zbog čega je iznova dospio u žižu javnosti. Kako mu je polazilo za rukom uspješno izbjegavanje policijskih patrola, ostat će očito vječna tajna. Inače, Vukašinović je osoba s invaliditetom. Lijeva ruka mu je amputirana iznad zapešća, a na desnoj ima svega dva prsta. Svejedno, uspješno je sedam dana manevrirao starim Opelom Combo te po poljskim i šumskim putovima bježao policiji. Na koncu je ipak uhićen i to nakon što je u mjestu Cirkvena sletio u putni jarak. U pritvoru se ”hladio” 10 dana, a kada je izašao na slobodu pokušali smo doznati razloge zbog kojih se uopće dao u bijeg i ponovno postao glavna priča u medijima.
VIDEO: Najpoznatiji bilogorski bjegunac doveden na Općinski sud u Bjelovaru
”Đubre me zeznulo”
-Dobio sam 10 dana zatvora i sad sam vani. Pitaj me jesam li sretan. Jesam! Eto, jesam. jedan iznutra mi je dao duhan i nešto novca – kazao je Vukašinović s kojim smo doslovce razgovarali na ulici.
Zašto ste bježali policiji, upitali smo ga.
-Nije mene nitko tražio. Išao sam po novac na jedno mjesto. Netko je ispred mene vozio đubre koje je popadalo po cesti. Auto mi je zaplesao po cesti i završio sam u grabi. Đubre me zeznulo. Inače bi me vraga uhvatili. Tu su me dočekali. Hodao sam po cesti pa su me priveli. A prije sam ja bježao. Ne znam sad. A za koji put me pitate? – odgovarao je nepovezano.
”Mogu se je…!”
Ali zašto ste ovaj posljednji put bježali policiji i skrivali se, ponovno smo ga pitali.
-Auto nije bio registriran. Zato su me zajeb…. Nisam htio stati jer sam znao da bih naje…! Ja vozim i sve je to dobro. Imam vozačku već 30 godina. Ali, kažem, auto nije bio registriran. Zato sam stisnuo gas – pojasnio je Vukašinović.
-Sad kada ste na slobodi, kako dalje? Kakav je plan? – pitali smo ga.
-Mora dignuti socijalnu pomoć da se malo ”napunim”, ali na socijalnom su mi rekli da novci nisu sjeli. I sad sam bez novaca. Ne znam kuda ću. Mogu se je…! Moram otići kući u Prgomelje. Inače živim od 850 kuna socijale, a 136 kuna mi uzimaju za zemlju. Imam šest rali zemlje, a ne bih smio na sebi imati toliko – kazao nam je Vukašinović.
Rastanak uz iskrene želje
U idućem trenutku zazvonio mu je mobitel.
-Da? halo, tko je to? – upitao je.
-Pokupi me kod autobusnog. Ajde! Čekam te tamo. Ajde, požuri, imam posla! – govorio je Vukašinović osobi s druge strane slušalice.
Već idućeg trenutka ”zgrabio” je plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila hrpa papira s kojima je pušten iz pritvora. Rastali smo se uz pozdrav i najbolje čestitke za blagdane. S iskrenom željom da se, ako je ikako moguće, što duže kloni prekršaja, policije, pravosuđa i naravno – zatvora.
