Piše/Foto: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i svojim tekstovima čuvarica kulturne baštine, napisala je jednu lijepu i emotivnu priču o legendarnoj ”soda vodi” koja je nekoć bila uobičajena u mnogim dućanima i gostionicama.
Soda-voda je proizvedena tako što se pod pritiskom obogaćuje obična voda ugljikovim dioksidom. Pila se zbog svojeg osvježavajućeg okusa, ali i kao dodatak špricerima i gemištima, da vino bolje ”reže”, a najčešće se pakirala u tzv. sifonske boce, koje su se proizvodile od stakla i na kojima je bio montiran metalni mehanizam s ručkom.
Nekad su od soda-vode sodari pravili i osvježavajuća pića dodavanjem ekstrakta i šećera pa se dobivao kraher, oranžada ili kokta, šabeso, apakola…
Tim pićima punile su se male boce ili litrene boce (kao za “kiselu vodu” ili vino) sa specijalnim zatvaračem, takozvanim pivskim zatvaračem.
U svakom slučaju, priča autorice, gospođe Dragice, obradovat će mnoge koji su imali privilegiju svoje djetinjstvo obogatiti ispijanjem osvježavajućih bezalkoholnih napitaka kao što su: karaher (njem. Kraherl) ili šabeso (njem. Kabezo), a neki su u vino znali uštrcati malo soda-vode pa ispiti škropec ili špricer!
Bit će to ”sodarska” priča koju posvećujem, uoči rođendana, omiljenom sodaru iz Nove Rače nedaleko od Bjelovara, danas pokojnom Ivanu Pavloviću (Nova Rača, 2. kolovoza 1924. – Bjelovar, 20. prosinca 2010.).
Od Židova Steinera kupio strojeve za proizvodnju krahera i sode
– U lipnju 2009. godine posjetila sam ga u njegovom domu u Novoj Rači. Iz tog zanimljivog intervjua, i nadam se korisnog za našu kulturalnu povijest, ovom prigodom izdvajam nekoliko važnih detalja. Zapravo, ”sodarska” priča počinje od klobučarskog zanata! Zašto i kako?
Sodar je naime sam započeo obiteljsku povijesnu priču:
– Moj otac Miško (rođ. u Novoj Rači 1895.) zapravo je bio klobučar. I on je sa svojim škriljakima, kak’ mi velimo, hodao po sajmovima i usput svraćao u gostionice. Jako mu se dopao osvježavajući bezalkoholni napitak zvan kraher. Kako je već bio u kontaktu s jednim Židovom zvanim Deutsch (Dajč) koji je proizvodio u svojoj radionici kraher i soda-vodu, spomenuti gospodin uputio je mojega tatu u taj posao i on je 1924. GODINE u Osijeku od Židova Steinera (Štajnera) kupio strojeve za proizvodnju krahera i sode.
Automobilom razvozio šebeso
Sav je svoj potreban alat za izradu šešira prodao, ili poklonio bratiću Stevi Vargiću, također iz Nove Rače i krenuo u novu djelatnost.
Međutim, tih 30-ih godina 20. stoljeća bio je iznimno popularan još jedan bezalkoholni napitak zvan šabeso. Po našem području distribuirao ga je, a i proizvodio, gospodin Rosenberger (Rozenberger).
Tata se zainteresirao i za taj napitak. Stupio je u kontakt sa spomenutim proizvođačem šabesa, a ovaj mu je ustupio dio svog područja za distribuciju i moj se tata okušao u toj proizvodnji.
Od Rosenbergera je dobio samo mliječnu kiselinu, potrebnu za proizvodnju, a dalje je sve ostalo sam osmišljavao, imao je praktično svoj recept koji je bio u zadanim okvirima. Država mu je čak dala i kredit, pa si je onda kupio automobil prilagođen za taj posao, kojim je okolo razvozio šabeso i to čak do Čazme i Bjelovara.
A imati automobil u ono vrijeme bilo je iznimno začuđujuće.
Visoka trošarina na proizvodnju
Sve te sodarske poslove obavljali smo u najvećoj sobi naše kuće u kojoj smo živjeli. Godine 1936. sagradili smo u dvorištu poseban objekt za radionicu. Nažalost, za vrijeme Banovine Hrvatske (1939. – 1941.), koja je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je imala poseban državno-pravni status, banska trošarina za proizvodnju ovog napitka bila je jako visoka, pa je cijena tog proizvoda iznosila dva dinara, a to je onda bilo neodrživo. Morao je otkazati proizvodnju šabesa i vratio se je kraheru i normalno soda-vodi – ispričao je Pavlović.
(Usput, Financijsko ravnateljstvo Banovine Hrvatske, smješteno u Zagrebu, prestalo je s radom u travnju 1941.)
Preuzeo posao od oca
– Završio sam Državnu građansku školu u Grubišnom Polju 1938. i nakon toga sam odmah počeo raditi s tatom u radionici i to sve do 1949. Te sam godine ušao, vrijeme je to Titine Jugoslavije, u Radnu seljačku zadrugu Nova Rača na dvije i pol godine. U jesen 1951. izašao sam iz zadruge i radionica se od tada vodi na moje ime – kazao je.
Kako se proizvodi kraher, imate li svoj tajnoviti recept, poput vašeg tate za šabeso?
– Svu potrebnu bazu za kraher nabavljao sam u Sloveniji u Etolu iz Celja. U čisti bi kotao stavio vodu i CO2 ( ugljični dioksid, koji otapanjem prelazi u ugljičnu kiselinu), šećer, limunsku kiselinu, boju u prahu, crvenu– bila je to aroma jagode ili maline, ili žutu – aroma limuna. To se sve dobro izmiješalo i punilo pomoću određene pumpe (filera) u kraherske flaše pod pritiskom od 4 AT (atmosfere). Te su se flaše tijekom vremena mijenjale, sačuvao sam sve oblike, a flaše za šabeso zadržale su tijekom naše proizvodnje svoj prvotni originalni oblik od crnoga stakla.
Soda-voda radi se jednostavnije. Naime, ponovo u čisti kotao i čistu vodu stavljao sam ugljični dioksid i pod tlakom, ovaj put, od 6 AT punio flaše. Za jedan i drugi proizvod bilo je važno da je voda čista i da zadovoljava higijenske standarde. Dva puta godišnje morao sam je nositi na analizu i osobno obavljati redovite sistematske preglede. Sve potrebne flaše kupovao sam u trgovini staklarske i porculanske robe Žige Furmana u Bjelovaru – prisjetio se.
(U prilogu čitatelj može vidjeti sve oblike boca koje je sodar Pavlović koristio u proizvodnji.)
Opskrbljivao 20-ak mjesta
A taj naš omiljeni sodar Ivica Pavlović, veliki obožavatelj djece, svoje je proizvode razvažao okolicom otprilike u 25 mjesta, što u gostionice po tim mjestima, što zainteresiranim pojedincima za njegov kraher i sovu-vodu. Čak je opskrbljivao i neke gostionice u Bjelovaru, kao što je bilo, u ono vrijeme, veliko ugostiteljsko poduzeće Central. Odlazio je na sve kramove i razne priredbe u širokoj okolici i prodavao svoj svima omiljeni osvježavajući napitak i sodu.
Distribuciju, kako je sam rekao, obavljao je na zaprežnim kolima koja su bila prilagođena za sanduke s bocama. Nakon ovog izrečenog sigurno će se mnogima Račancima vratiti živa slika pred očima iz djetinjstva.
”Nasmijani sodar sjedi na povišenom sjedalu svojih kola koja izgledaju poput fijakera, odostraga zveckaju boce dok potkovana konjska kopita njegovih konja – Vranca i Modroga – odzvanjaju Račom…”
Ali, kada su mu konji ostarili morao je kupiti traktor za vuču kola i pozvati sinove u pomoć jer nije imao vozačku dozvolu. Traktorskom vučom završio je Ivica Pavlović distribuciju svojih proizvoda. Nakon velikog stečenog iskustva više od 40 godina i silne ljubavi prema sodarskim poslovima 1984. godine otišao je u mirovinu. Nastupili su mu bolovi u nogama zbog kojih se teško kretao.
Na kraju druženja zamolio me je neka svakako zapišem još nekoliko njegovih rečenica.
”Nema obrta ili zanata kojeg Nova Rača nije imala”
– Neka se zna, gotovo svaka treća kuća nekad je u Rači bila obrtnička, nema obrta ili zanata kojeg Nova Rača nije imala. Ali, mi smo se svi morali baviti i poljoprivredom jer od samog zanata, uz sav trud, nismo mogli opstati. Npr. mi samo imali još šest rali zemlje, nekoliko krava i krmača koje su se prasile! Svi mi obrtnici smo bili društveno aktivni i puno pridonosili napretku i razvoju Rače u kojoj se je uvijek lijepo živjelo, uvijek je sve vrvjelo od kojekakvih događa i ljudi – ispričao je.
Zaista, ovaj je podatak vrlo zanimljiv. Naime, zanimljiva je ta kultura življenja – obrtništvo u kombinaciji s poljoprivredom!
Sodar Ivica Pavlović u braku sa suprugom Ankicom dobio je tri sina. Nažalost, najstariji Jožek tragično je stradao u prometnoj nesreći, srednji Mladen danas živi u Bjelovaru, a najmlađi Ivan, Icek, umirovljeni je liječnik, spec. neurolog Virovitičke bolnice gdje danas živi. Icek rado dolazi na račačko ognjište. Uredio ga je na impresivan način. Srušio je staru kuću i sodaru te na njenom mjestu sagradio novu kuću zadržavši dobrim dijelom njen originalan arhitektonski oblik iz 1936. godine. Dvorište krase živi aranžmani tradicionalnoga cvijeća (poput ruža, hortenzija, liza i drugog) koje njeguje njegova supruga.
