Upravo sam dobio pitanje, kako biti plaćen za namjeno nedovoljno obrađivanje zemljišta? Ovoga puta ne radi se o primanju poticaja po površini umjesto po količini proizvedenog, čime se zapravo obuzdava hiperprodukcija hrane i njihov enorman pad cijena što se u Europi događalo u drugoj polovici prošlog stoljeća, nego o zaštiti vrlo ugroženog močvarnog plavca.

Naime, uznapredovala industrijalizirana intenzivna poljoprivreda biološku je raznolikost u većem dijelu Europe svela na minimum. Tako da su unatoč ranijim istraživanjima i upozorenjima beskrajna staništa i ekosustavi na razne načine opustošeni i krajnje pojednostavljeni čime su izgubljene ili smanjene brojne vrste koje podržavaju život onih vrsta koje, između ostalog, podržavaju i naš vlastiti život. Što je globalni problem, davno prepoznat i od Hrvatske i do UN-a. Zanimljivost močvarnog plavca čini njegov specifični međuodnos s danas rijetkom biljkom plućnom sirištarom koja hrani njegove gusjenice i s vrstom crvenih mrava koji se hrane njegovim sokom dok ga čuvaju u mravinjaku do kukuljenja. Rijetkost tradicionalnih livada ovu biljku čini rijetkom, što i leptira čini rijetkim. Kao i neke druge poznate i nepoznate vrste u tim livadama, koje mogu i ne moraju imati direktne veze s kvalitetom ljudskog života, ali potencijal za to postoji kao u
i brojnim drugim ne-livadnim ekosustavima. Zbog realnog i potencijalnog utjecaja na kvalitetu života ljudi potiče se zaštita prirode, u ovom slučaju košnja u ekonomski gledano ”krivo doba godine” što pogoduje ciljanoj biljci, ali ne i poljoprivredno produktivnoj proizvodnji, što se onda financijski kompenzira vlasniku zaštićenog područja. Naravno, ako ispunjava određene pravno definirane preduvjete poput vlasništva, podmirenje dugovanja i postojanja studije koja dokazuje prisutnost ugrožene vrste, recimo kosca.

Sad bi netko mogao pitati zašto se naš zajednički javni novac za zaštitu prirode daje za plaćanje nečijeg nerada, bez obzira što se radi o relativno beznačajnim površinama i iznosima? I pitanje je posve na mjestu. Jer ovakvim modelom zaštićeno područje ostaje i dalje vrlo maleno pa time ne doprinosi značajnije kvaliteti ljudskog života. To nije jedini trošak koji se javlja u zaštiti prirode. Danas sve županije imaju ispunjenu zakonsku obavezu osnivanja javnih ustanova za zaštitu prirode zajedno s upravnim odborima, ravnateljima, stručnim voditeljima, čuvarima prirode i tako dalje. Među županijama pri tome postoje velike razlike od odličnih do izrazito podkapacitiranih u brojnosti i opremljenosti, što opisuje stupanj (ne)zainteresiranosti za zaštitu prirode izabranog političkog vodstva pojedinih županija, ali koja definiraju osnovna proračunska sredstva i prioritete. Kada ste čuli da stranke i kandidati za župane javno razglabaju o lokalnim strategijama zaštite prirode?

Ali i da jesu, kako bi trebalo trošiti ta proračunska sredstva? Obično je najbolji onaj način koji omogućuje povrat uloženog, kad se već naš javni novac jednosmjerno isplaćuju nekakvim privatnim korisnicima. Jedna od očitijih mogućnosti je razvoj kontinentalnog turizma. Na primjer, posljednjih se godinu dana ubrzava certificiranje biciklističkih vodiča, s obzirom na zakonske obaveze i naše silne milijune uložene na uređivanje osnovnih biciklističkih ruta. Idućih godina može se očekivati organizirani dolazak biciklista višeg standarda koje uopće ne zanima višetjedno praćakanje u moru ili sjedenje s pivicom u ruci, nego ljudi, kultura i priroda gdje god ih vodiči na biciklima mogu dokoturati. U tu priču ulaze i leptiri i kosci i koješta drugoga, a pridružiti se mogu jahači, planinari, školarci i drugi rekreativci. Ali konkretni odaziv s konkretnom zaradom nije moguć bez ponude konkretnije od samog šetuckanja po nepokošenoj livadi. Potrebno je pripremiti ili organizirati smještaj, prehranu, informacije, pa čak i mogućnost sudjelovanja u konačnoj košnji, jer rad je ono što se cijeni. Tek ukoliko se naš novac uloži u neki poticaj za takvu pripremu i opremu moguće je očekivati višestruki povrat kroz poreze, koncesije, ali i otvaranje radnih mjesta poput servisa za bicikle preko posuđivanja dalekozora do proizvodnje domaćeg pekmeza. Pa će radi povećanja vlastite konkurentnosti i prihoda lokalno stanovništvo imati motivaciju da od svoje lokalne vlasti zahtjeva zaštitu prirode proglašavanjem rezervata, parkova prirode i tome slično.

Nikako ne bih osuđivao osobe s početka ovog teksta, jer se naprosto pokušavaju snaći u ranije kreiranim politikama i strategijama koje ne pružaju dovoljno mogućnosti. Ne bih osuđivao niti javne ustanove koje u popriličnoj tišini EU novcem uspješno postavljaju promatračke i druge instalacije duž važnih područja, provode edukaciju mladih, te spašavaju ugrožene i zaštićene vrste. Ako smijem, posebno bih pohvalio bih prilično masovnu inicijativu sadnje stabala sa primarnim ciljem apsorpcije ugljičnog dioksida, a koja je udružila stručna mišljenja o sadnji domaćih, neinvazivnih i na klimatske promjene otpornijih vrsta na privatnim i službeno odobrenim javnim površinama. Postaje sve jasnije da javnost u praksi osvještava svoje pravo da od političkog vodstva i institucija zahtijeva puno jasniju inicijativu i koordinaciju za postizanje društveno, ekonomsko i ekološko održivim upravljanjem i zaštitom prirode. Pridružite im se svojim primjerom.

Comments

comments