Fotokreativa:Bjelovar.live

Piše: Željka Barlović Ferenčak

Zašto uvijek obraćamo više pažnje na one ružne stvari koje nam se događaju, koje se zbivaju oko nas, nego na nešto lijepo?

Moramo priznati, razmislimo li dobro, neki krivi pogled, riječ, postupak pamtimo puno duže od višestruko više lijepih riječi, pogleda, postupaka, važnih stvari koje su nam učinili ti isti ljudi, naši najdraži, naši prijatelji ili poznanici. Ponašamo se kao da nikada nije bilo trenutaka za pamćenje, kao da se nikada nismo od srca nasmijali, veselili, istinski uživali u društvu, ljubavi i pažnji ljudi koji su nas, možda i nehotice, povrijedili.

Jednako tako, što ćemo prije pročitati, lijepu ili ružnu vijest?

Što ćemo dulje pamtiti, o čemu ćemo razgovarati na kavama? Jasno, o onom što nas uznemirava, što nas čini nezadovoljnim, što nas čini nesigurnim i ranjivim.

Često se pitam zašto smo bombardirani vijestima, jednom gorom od druge, naslovnicama na bezbrojnim portalima koje nam rade nelagodu. Istine radi, sadržaj ispod naslova ponekad i nije toliko strašan.

Ipak, bezbrojne vijesti, naslovi, prognoze, analize, elaborati, sve to sugerira da, barem neko vrijeme, ne očekujemo. Polako, ali sigurno, preuzimaju nas nemir i nezadovoljstvo.

Udruženi s još nekim opipljivi osobnim problemima, primjerice zdravstvenim ili egzistencijalnim, postaju sve izraženiji.

Prenesemo li svu tu muku s posla ili s kakve uobičajene ćakule u vlastitu kuću, pred svoju djecu i bližnje, krug nemirnih se širi. Mentalno zdravlje mladih, a na žalost i djece, ionako teško narušeni, postaje još teže.

Postavlja se pitanje, tko će to mahniti čarobnim štapićem i vratiti nas u neko opuštenije stanje? Postoji li, osim u bajkama i filmovima, takav čovjek? Što to ili koga to čekamo?

Vjerujem da ne znamo odgovor.

S druge strane, ima itekako lijepih događaja, ima oko nas istinskih junaka koji unatoč svemu, uspijevaju učiniti i ono, naizgled neizvedivo. Takvi pojedinci i priče, na žalost, ne prodaju tiskovine, ne povećavaju gledanost emisija, jednostavno nisu dovoljno zanimljive.

Zašto je to tako, vjerujem, mogu objasniti psiholozi i njima srodni stručnjaci.

Nije li ljepše pročitati dobru knjigu nego lošu vijest, poslušati opuštajuću glazbu ili pogledati neki zanimljiv film umjesto frustrirajućih vijesti? Nije li ljepše provesti vrijeme u prirodi ili u društvu ljudi koji se znaju i mogu radovati životu, unatoč osobnim, ne baš malim mukama?

Svakom od nas povremeno treba razgovor o određenim problemima. Tu su članovi obitelji i prijatelji koji će poslušati, posavjetovati, pomoći ako se može.

Znamo i ljude koji ne razgovaraju apsolutno o ničem drugom osim o bolestima, nevoljama, nesrećama… treba ih se kloniti! Oni rasterećuju sebe, i bez puno isprike i pitanja opterećuju druge.

Taj naš jedan jedini život koji imamo na ovoj zemlji, dobro znamo, traje vrlo ograničeno.

Treba li ga opteretiti nepotrebnim ili bi ga trebalo provesti u većem zadovoljstvu i miru?

Oko nas su naše obitelji, prijatelji, poznanici, kućni ljubimci, knjige i knjižnice, sportski sadržaji, muzeji, kinodvorane, koncerti, udruge, hobiji… ma toliko je toga i ako ćemo pravo, nema vremena i za ono što uznemirava.

Jasno, ima i manje lijepih dana, ali proći će, prebrodit ćemo ih već nekako. Svatko je kovač svoje sreće, kaže stara i mudra izreka u koju svim srcem vjerujem i preporučujem svima nama zajedno da o njoj razmislimo svaki puta kad nas pritisnu muke.

Comments

comments