Na današnji dan 28. studenog 1941. godine u Bjelovaru je rođen Željko Sabol, hrvatski književnik, slikar, tekstopisac i autor šansona, likovni kritičar, leksikograf i povjesničar umjetnosti.
U rodnom gradu završio je gimnaziju, a diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. godine. Bio je kustos Gradskog muzeja u Bjelovaru, jedan od utemeljitelja Ogranka Matice hrvatske Bjelovar, tajnik Izdavačkog odbora i urednik glasila Rusana.
Njegova antologijska pjesma ”Kad izgovorim tvoje ime”, prvi put je objavio u Hrvatskom tjedniku, 1971. godine, zatim u prvom broju Rusana, glasila Ogranka Matice hrvatske Bjelovar.
Kad je ta ista pjesma objavljena u čakovečkom Hrvatskom kolendaru, cjelokupna neprodana naklada je zabranjena, a protiv Željka Sabola, pokrenut je sudski proces, koji je zahvaljujući Igoru Mandiću i Juri Kaštelanu obustavljen.
Nije mogao podnijeti agresiju na Hrvatsku
Sabol nakon toga odlazi šikaniran u Zagreb, gdje postaje umjetnički voditelj galerije Forum 1975., a kasnije urednik Likovne enciklopedije, Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”.
Bio je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a.
Nagrižen ozbiljnom bolešću i time što nije mogao podnijeti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, izvršio je samoubojstvo 5. rujna 1991. godine.
Pokopan je na starom bjelovarskom groblju sv. Andrije u Bjelovaru.
Objavio je više knjiga pjesama, polemika i kritika. Za gimnazijskih dana objavljuje prvu pjesmu, prvu likovnu kritiku i prvi prikaz jedne knjige u lokalnim novinama, Bjelovarskom listu u kojemu je s prekidima surađivao sve do 1990. godine.
Poznati glazbenici uglazbili njegove pjesme
Kao student bio je urednikom kulturne rubrike Studentskog lista i Poleta. Mnoge su njegove šansone uglazbljene (Ostala si uvijek ista, Stare ljubavi, Prijatelji stari, gdje ste, Proljeće bez tebe, Nije bilo lako, Samo simpatija i druge), a izvodili su ih poznati izvođači kao što su Mišo Kovač (album Uvijek ima nešto dalje), Tereza Kesovija, Gabi Novak, Ibrica Jusić.
Arsen Dedić prvi je uglazbio Sabolove verse, a prvi izvođač jedne njegove pjesme, Pusti me da spavam, bila je Gabi Novak.
Već kao gimnazijalac uspješno se bavio slikanjem. Od sedam njegovih ulja na platnu, iz 1959. godine, četiri su u privatnom posjedu obitelji Barbalić iz Dobrinja te bjelovarskih i jedne zagrebačke obitelji, jedna od slika poklonjena je bjelovarskom muzeju.
Kad izgovorim tvoje ime
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustiti ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze s vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može.
Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA.
Željko Sabol (1971).
