Početkom 20. stoljeća u Bjelovaru su postojala čak tri bordela, odnosno, ”bludilišta” koja su, jasno, imala i svoj naziv.
Bludilišta ”Kod Regine Roth” i ”Kod Ratka” nalazila su se kod željezničkog kolodvora, dok je treće, izgrađeno 1913. godine, bilo bludilište ”Fürst” u Kutnoj ulici, odnosno kasnije ulici Klanjac (Ekerov klanjac), danas Ulica Vladimira Frajtića.
– Za prva dva bludilišta danas lokacije nisu poznate, ali jedno od svratišta, ”svratište Toma” kod kolodvora jedna je od mogućih lokacija, kao i nekadašnja (srušena) zgrada hotela ”Jadran” (danas lokacija kioska preko puta ”Tome”’) o čemu za sada možemo samo nagađati – naveli su iz bjelovarskog Gradskog muzeja.
Bludnice – jeftina radna snaga
Bludilišta su otvarana uglavnom u većim mjestima tadašnje trojedine Kraljevine i Bosne i Hercegovine, temeljem općih i lokalnih mjesnih (gradskih) zakonskih propisa.
Svako je gradsko poglavarstvo trebalo izdati tzv. bludilišni pravilnik, temeljen na općem pravilniku, pa je tako, primjerice, u Zagrebu, prema tome pravilniku, vlasnik bludilišta mogla biti samo ženska osoba starija od 30 godina, koja je dobivala određeni broj mogućih bludnica; razrezivao se značajan porez jer su se zarađivala i značajna sredstva od korisnika usluga.
Bludnice su se iskorištavale kao ”jeftina radna snaga”; zarada koja se od usluga bludnici davala iznosila je svega četvrtinu, a zbog ”moralnih razloga” bludnice nisu smjele posjećivati javna mjesta i okupljanja građana, pa je ovakav način života i potvrdio izvorni naziv prostitucije.
Muškarci mlađi od šesnaest godina nisu smjeli koristiti usluge, kao što niti služavke nisu smjele biti mlađe od sedamnaest godina. Djeci je bilo zabranjeno boraviti u bludilištu.
Bludničenjem su se mogle baviti žene starije od sedamnaest godina. Godine 1907. križevački fizik i javnozdravstveni liječnik dr. Gundrum Oriovčanin daje podatke o osam bludnica u Bjelovaru.
Tako su pred početak Velikoga rata u Bjelovaru bila tri spomenuta bludilišta, dok ih je u gradu Zagrebu bilo šest, s ukupno 58 bludnica.
Bludnice su morale imati posebne iskaznice
Bludnice su morale biti registrirane i posjedovati ”Iskaznicu bludnice” u kojoj su, uz osobne podatke, bili uneseni podatci o bludilištu u kojemu radi i obvezne potvrde gradskoga fizika, koji je svojim potpisom i pečatom potvrdio zdravstveno stanje bludnice.
Higijensko-epidemiološki pregled bludilišta trebao se obavljati jednom mjesečno, dok se zdravstveni pregled bludnice morao obavljati tri puta tjedno po gradskome fiziku ili kraljevskome kotarskome liječniku.
Iskaznice su bile izdavane od Gradskoga redarstva na tri mjeseca s mogućnošću produženja, pa tako postoji i jedna iz Bjelovara iz 1906. godine, koja se čuva u bjelovarskom Gradskom muzeju.
Slučaj ”bludobolje”
Tada je dugogodišnji bjelovarski gradski fizik bio dr. Herman Fischer. Ukoliko je dijagnosticirana venerična bolest (bludobolja), bludnicama se oduzimala Iskaznica, potom su upućivane u bolnicu na liječenje, a njihov rad je bio zabranjen. Prema bolničkim protokolima, bludnice ili bludničari su na liječenje po uputnici fizika došle na liječenje ”same” ili su pak ”dopraćene po redarstveniku” (”na silu”, redarstvenim putem), ukoliko su odbijale bolničko liječenje.
Bile su zaprimane u zasebne sobe za venerične bolesnice u bjelovarskoj općoj bolnici, a kasnije, od 1910. godine, liječene su i ambulantno u venerološkom ambulatoriju, kojega je nakratko vodio dr. Erich Ditz, pa u odjelu za venerične bolesti od 1920. godine, kojega je vodio prim. dr. Bela Milhofer.
Svaki se slučaj bludobolje s dijagnozom i osobnim podacima morao prijavljivati redarstvu preko Liječničkoga izvještaja. Sve troškove liječenja morale su plaćati same. Higijensko-epidemiološki uvjeti u bludilištima bili su loši, pa je pojavnost spolno prenosivih bolesti bila značajna.
Višedesetljetna, gotovo višestoljetna epidemija spolno prenosivih bolesti bila je povezana sa stalnim ratnim sukobima, učestalim migracijama stanovništva, nehigijenskim načinom življenja, kao i s nekontroliranom prostitucijom, koja je kroz povijest kolokvijalno tumačena ”najstarijim zanatom”, usprkos strogoj zakonskoj regulativi i liječničkom/redarstvenom nadzoru.
Budilištima zabranjen rad zbog velikog širenja spolnih bolesti
U pojedinim je krajevima ona je bila endemičnoga karaktera, pa tako i u ondašnjoj Bjelovarsko-križevačkoj županiji, posebice prije, tijekom i nakon Velikoga rata.
Nakon Velikoga rata Naredbom zdravstvenoga odsjeka odredio se redarstveni fizik i redarstveni liječnik nadređenoga mjesta, koji su zbog širenja epidemija postrožili kontrolu nad bludilištima i bludnicama izvan bludilišta (ulična prostitucija), pa tako i u gradu Zagrebu, jer je broj bludobolje iznosio 50-60% u pregledanih zagrebačkih bludnica.
Konačno, shvativši povezanost širenja spolno prenosivih bolesti i nekontroliranog bludničenja, ondašnja vlast je Uredbom od 28. ožujka 1934., pa od 15. lipnja 1934. godine, zabranila rad javnim bludilištima, odnosno naredila zatvaranje svih javnih kuća.
Zanimljiv je podatak da u onovremenim tjednicima s početka 20. stoljeća s područja tadašnje Bjelovarsko-križevačke županije (Tjednik bjelovarsko-križevački, Nezavisnost, Demokratski glas) nema oglašavajućih spomena o postojanju i radu javnih kuća, odnosno bludilišta.
– Tako je do sada bio nepoznat podatak o postojanju spomenutih triju bludilišta u Bjelovaru, no poznat je podatak o visokoj učestalosti bludobolje liječene u bjelovarskoj bolnici s bolesnicama iz spomenutih bludilišta, cijele ondašnje županije i šire – piše poznati liječnik Dubravko Habek u svom stručnom radu ”Bludilišta u povijesti bjelovarske medicine”. (ika)
