Piše: Željka Barlović Ferenčak
Evo nas polako u veljači. U veljači!
Cijeli jedan mjesec 2024. godine već je iza nas, kad prije? Leti vrijeme i to ne samo meni. Kako ga provodimo, pitamo li se?
Rekla bih, većina loše i nekvalitetno. Da li bih i sama trebala bolje, bih, nema tu puno filozofije.
Nema dana bez ružnih i šokantnih vijesti. Svaki dan, polako i svaki sat u danu, stižu jedna za drugom, sve gora od gore. Događaji koji ih proizvode, sve su brutalniji, zdravom razumu teško objašnjivi.
Nemam ih namjeru nabrajati jer smo svi zajedno sudionici vremena u kojima se događaju i znamo ih jer kako ih ne znati?
Ne sjećam se kada ih je bilo više.
Sve je manje istinskog veselja
Gledam i susrećem puno ljudi, no veselja, pravog veselja, vidim sve manje.
Dio ljudi ima ozbiljne egzistencijalne probleme, dio zdravstvene… malo, jako malo je onih, rekli bismo, zadovoljnih i bezbrižnih.
Blještavila raznih vrsta ne manjka, programa i sadržaja za ljude različitih ukusa također no ono osnovno nedostaje. NEMA RADOSTI.
Vidimo pune trgovine i trgovačke centre, troši se, kažu, nikad više, naravno prema mogućnostima, ali i iznad njih, no NEMA PRAVE RADOSTI!
Da, često se čuje kako je nekada bilo ljepše, veselije, kako su nove tehnologije napravile veliku štetu nekakvom običnom životu, psihi ljudi, pogotovo mladih, kako je bilo više razumijevanja među ljudima, poštivanja starijih i uvažavanja mladih.
U svemu tome ima malo istine no svemu tome smo pomalo svi kumovali.
Najlakše od svega je stalno kritizirati i nabrajati što to sve ne valja, a najteže je uhvatiti se u koštac s problemom.
Problemi koje vidimo i često raspredamo preko društvenih mreža, dočekat će našu djecu, unuke…bit će još veći, a u stanju smo za svoju djecu okrenuti svemir, zar ne?
Izgleda da ipak nismo.
Sretna sam da imam odraslu djecu, 30+ djecu (rado bih doduše da sam ja 60-), da su sve muke odrastanja i školovanja iza mene, no pitam se kako je to odgajati djecu danas.
Razne Viber grupe
Vidim i gledam, a zaključak je taj da je na jedan način teže. Sva ta tehnološka pomoć, sve to što je olakšalo živote ljudi, sa sobom je povuklo različite druge teškoće.
Jesam glačala pelene, kuhala prije posla, dežurala ponekad i dulje od 24h, no nisam morala biti u Viber grupi roditelja, Viber grupi ovoj i onoj jer drugačije ne može, ne ide.
Zgodne su te grupe no što su sve zamijenile i zamjenjuju? Kontakt i razgovor, razmjena iskustava smanjeni su, a s druge strane, vrijeme provedeno odgovarajući na razne upite i komentare mjeri se velikim brojem minuta.
Gledam svoje mlade kolegice (dobro znaju da ne bih više radila da nisu takve kakve jesu) koje su roditelji, nije im lako, a one koje će roditelji postati, ne znaju kakvi ih izazovi čekaju.
Nadam se da će uspjeti, jednako kao što se nadam da su i moja djeca od nas roditelja naučili što je to ono osnovno što moraju svojoj dječici usaditi.
Kako oblikujemo djecu?
Na mladima svijet ostaje, to nije samo gola izreka, to je tako. Što im ostavljamo, teško je pitanje, moglo bi se o tome raspravljati. Na puno toga ne možemo utjecati, ali možemo ih naučiti poštovati i uvažavati ne samo starije od sebe, nego i svoje vršnjake.
Odgajati dijete u uvjerenju da je bolji, u bilo kom vidu, od druge djece, nije dobro.
Voljeti svoje, poštivati tuđe, dati svoj maksimum, ne ismijavati tuđi rad i domet, samo su neki od zadataka koje možemo i moramo odraditi kod svoje kuće.
Posao je to koji nema propisano radno vrijeme, godišnji pa ni bolovanje. Meni osobno, nema ljepše nego sresti mlade ljude pristojne, pametne, kulturne. Vidim ih na poslu, u HORKUD-u ”Golubu”, na mjestima gdje se krećem.
O da, ima ih, itekako ih ima!
