Piše: Ivan Karačony
Neki od njih vladali su Bjelovarom tek nekoliko mjesec, a neki godinama.
Narod je neke od njih volio, a neki su bilo omraženi.
Neki su bili uzdanici tuđinske vlasti i režima koji su tada vladali u Hrvatskoj–mađaronske, integralno jugoslavenske i ustaške vlasti. No, unatoč tome, mnogi od njih su zaslužni za razvoj i unapređenje grada unutar granica koje je diktirao režim u kojem su djelovali.
Svi oni bili su bjelovarski gradonačelnici.
Diktirali gradsku politiku
Funkcija današnjeg gradonačelnika svojevremeno je bila titulirana kao ”gradski načelnik”.
Neki od njih uspjeli su se održati na toj funkciji i godinama diktirati gradsku politiku koja je određivala smjer u kojem će se Bjelovar razvijati. Vodeći se znanstvenim i istraživačkim člankom u to vrijeme doktoranda Željka Karaule ”Gradski načelnici Bjelovara (1871-1945.)”, koji je javno objavljen koncem 2011. godine, donosimo vam popis bjelovarskih gradonačelnika, okolnosti u kojima su vladali i detalje koji su obilježili njihovu vladavinu.
Prvi u povijesti
Premda je osnovan 1756. godine odlukom carice Marije Terezije što ga čini jednim od najmlađih gradova u državi, moderna povijest Bjelovara zapravo je započela je 1871. godine ukidanjem Vojne krajine.
Bjelovar je tada postao sjedište Bjelovarsko – križevačke županije, a prvi župan bio je Ivan vitez Trnski. Tri godine kasnije, 1874. godine, Bjelovar je proglašen slobodnim kraljevskim gradom odlukom bana Ivana Mažuranićai dobiva svoj grb, na kojem je gradska utvrda (čardak) ispred koje je graničar i tri posječena hrasta.
Od učitelja do ekonoma u vojsci
No, ukidanjem Vojne krajine Bjelovar je dobio svog prvog gradonačelnika Đuru (Juraj) Cuvaja koji je na toj dužnosti ostao 10 godina. Karijeru je započeo kao učitelj, potom je prešao u vojnu službu kao furif, osoba koja je u vojsci zadužena za hranu, a na to ga je navodno natjeralo loše materijalno stanje učitelja koji su dobivali plaću između četiri i pet forinti. Kasnije je postao činovnik, a za njegova mandata grad postaje upravno središte mnogih županijskih, kotarskih i gradskih ureda, što jamči jačanje činovničkog i građanskog sloja. Cuvaja su zvali ”mađarski eksponat” i ”hodočasnik zagrebački” jer je često išao po instrukcije u Zagreb kod mađaronskog bana, a na funkciji se održao sve do 1881. godine.
Vojska u krvi
Na njegovo mjesto tada stiže Andrija Radanović, koje je neko vrijeme bio zapovjednik Đurđevačke pukovnije i imao značajnu vojnu karijeru, piše Karaula u svom znanstvenom članku. Za svog mandata, zajedno s Budislavom Budisavljevićem, znatno se založio da se u gradu sagradi i uredi kasarna u Mihanovićevoj ulici u koju su se preselile četiri vojne satnije iz Borda na Savi, a sve s ciljem da se Bjelovar i dalje održi kao vojno središte. Radanović je na mjestu gradskog načelnika ostao sve do 1888. godine kada se pojavila osoba koja će u povijesti ostati zapamćena kao najdugovječniji bjelovarski gradonačelnik.
Simo Blaževac–najdugovječnijih gradonačelnik
Riječ je o dugogodišnjem vojniku Simi Blaževcu koji je na čelnoj gradskoj poziciji proveo gotovo 25 godina, od 1. siječnja 1889. do studenog 1913. godine. Nakon vojske je postao visoki činovnik u pravosuđu, a osoba je koju se u četvrt stoljeća njegove vladavine smatra najzaslužnijom za moderan razvoj grada. Sagrađena je kasarna, ustrojeno financijsko ravnateljstvo, niknula je zgrada gimnazije, plinara, bolnica, kanalizacija, dogodio se razvitak željeznice, cvjetalo je građevinarstvo…
U samo tri godine, od 1888. do 1901., u gradu je izgrađeno 137 novih kuća i dograđeno 117 postojećih objekata, a svojevremeno je uveo uvozninu zbog koje su se prihodi grada udvostručili.
Najdugovječniji vladar grada Bjelovara odluke je donosio autokratski, ali nakon savjetovanja sa svojim suradnicima u gradskoj upravi. U politici je slijedio naputke mađaronskog režima, a tek se nakon 1905. približava Hrvatsko–srpskoj koaliciji koja je u gradu tada pronašla snažno uporište. Odlikovan je zlatnim krstom za zasluge s krunom 1902. godine, a nakon 1913. godine postaje ravnatelj Kraljevskog sudbenog stola u Bjelovaru te umire 1926. godine.
Bjelovarska građanska elita
Najdugovječnijeg gradonačelnika je 1914. godine naslijedio Dragutin Laksar, po struci šumar rodom iz Križevaca koji je prešao raditi u Bjelovar. Godina 1888. postao je upravitelj Gospodarstvenog ureda Đurđevačke imovne općine, a tu je dužnost obnašao tri godine sve dok nije dao ostavku zbog sukoba s mađaronskim režimom. Inače, Laksar je bio žestok protivnik mađarona i oporbeni zastupnik u Gradskom zastupstvu, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske stranke prava (sjedinjeni obzoraši i domovinaši) u Bjelovaru čiji je ogranak osnovan 1906. godine. Nakon atentata u Sarajevu nastojao je spriječiti nacionalne tenzije između Hrvata i Srba, a pripadao je dijelu tadašnje bjelovarske građanske elite.
Suprotstavljao se mađaronima
Laksarevo mjesto je 1920. godine preuzeo Ladislav. pl. Labaš Blaškovečki rodom iz Ludbrega koji je prije toga bio veliki župan bjelovarsko–križevački. Pravnik po struci u mnogo se navrata suprotstavljao metodama i načinu vladanja bana Khuena Hedervarya zbog čega je dosta puta degradiran i premještavan. Prema svim ocjenama dobro je upravljao županijom u vrijeme rata i nestašice, a u njegovom mandatu koji je trajao do 1925. godine Bjelovar je dobio niz bolničkih zgrada, između ostalih kirurgiju i ginekologiju, gradsko šetalište, tržnicu, gradski vrt…
Vladini povjerenici
Kraj njegovog stolovanja označio je i kraj jedne političke ere u Bjelovaru. Naime, njegovim odlaskom početkom 1925. godine raspušteno je bjelovarsko Gradsko zastupstvo i započelo je imenovanje ukupno četvorice gradskih komesara, Vladinih povjerenika koji su Bjelovarom vladali tri godine.
Bilo su to redom; Mile Kramarić koji je kasnije promaknut u velikog župana zagrebačke oblasti, a nakon njega Dragutin Furlan, siva Vladina eminencija u upravljanju gradom i pouzdanik režima koji, kaže povijest, nije priznao pobjedu lista Hrvatskog udruženog građanstva Labaš–Kramarić na gradskim izborima 11. travnja 1926. godine te ga je Vlada i dalje ostavila kao svog povjerenika, dok je posljednji Vladin povjerenik bio je Robert Mišulin.
”Kako gore, tako i dolje”
Godina je 1928. kada se ponovno biraju gradski načelnici, a na sceni se tada pojavio Josip Babić koji je tu funkciju obnašao tek godinu dana, a nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, svojim proglasima i pozivanjem na mir utjecao na smirivanje međunacionalnih napetosti u gradu. Njega je u prvoj stolici grada naslijedio Gustav Lach, nadšumarnik koji je nakon mini–dinastije Vladinih povjerenika izabran za gradskog načelnika. Taj je čovjek na vlasti proveo godinu dana, sve do 1930. godine, a prema istraživanju autora članka Karaule, bio je pouzdanik šestosiječanjskog režima i pristaša ideologije jugoslavenskog unitarizma.
Ubijen u logoru
Stjepan Šiftar po profesiji je bio trgovac koji je svojevremeno u Bjelovar stigao kao osnivač ogranka režimske Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRSD a), a kasnije Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS–a). Do ’31 je obnašao dužnost gradskog načelnika i, kako stoji u znanstvenom članku Karaule, bio je jedan od značajnijih ljudi centralističkog režima u gradu te jedan od pobornika i nositelja jugoslavenske nacionalno–integracijske ideologije. Ustaška vlas ubila ga je u logoru ”Danica” nedaleko Koprivnice tijekom 1941. godine.
Gradonačelnikova financijska afera
Nakon Šiftara u fotelju gradonačelnika Bjelovara zasjeo je Dražen Kvaternik, koji iz Broda na Savi gdje je radio kao kraljevski javni bilježnik, po dolasku u Bjelovar otvara svoju odvjetničku kancelariju. Između ostalog, istaknuo se kao inicijator i organizator izgradnje kupališnog bazena u Bjelovaru pri čemu je bio optužen za financijsku aferu, a dugo godina je bio i predsjednik Kupališnog društva u Bjelovaru. Stolovao je do 1935. godina kada je na njegovo mjesto tek na godinu dana izabran Josip Mihaljev, navodni pouzdanik režima i član Jugoslavenske radikalne zajednice. Za njegova mandata traje proces deindustrijalizacije, a zato što se često sukobljavao sa zahtjevima naraslog hrvatskog seljačkog pokreta, bio je nepopularan od strane njihovih redova i žigosan kao produžena ruka režima.
U Bjelovaru 13 posto nepismenih
Nikola Šiprak pojavio se na mjestu gradskog načelnika od rujna 1936. do rujna 1938. godine. Bio je pravnik i sudac, a dekretom kraljevske banske uprave Savske banovine nakon Mihaljeva je postao novi gradski načelnik. Za vrijeme njegovog mandata Bjelovar je početkom 1938. godine konačno elektrificiran pomoću provizorne centrale, da bi se do kraja iduće godine priključio na mrežu Zagrebačke električne centrale. Prema podacima, 1937. godine u Bjelovaru je bilo 13,21 posto nepismenih osoba, nešto manje nego u kotaru u kojem je brojka dostigla više od 25 posto.
Zabranili izlaženje tjednika
Osnivanjem Banovine Hrvatske banska vlast je 1939. godine izdala Naredbu o raspuštanja svih gradskih vijeća pa tako i bjelovarskog. Pravnik Ivan Gašić 28. rujna iste godine preuzima dužnost povjerenika sa svoje 42 godine, a imenovanje HSS – ovog povjerenika značilo je ”čišćenje” političkih neistomišljenika iz službi Grada Bjelovara, većinom pristaša režima i članova Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne zajednice. Njegove su mjere navodno bile vrlo stroge prema drugim političkim grupacijama, kako prema nacionalistima, tako i prema komunistima. Za njega na vlasti zabranjeno je izlaženje ljevičarskog tjednika ”Glas Bjelovara”. Ujedno Za vrijem NDH spomenuti gradski načelnik postaje predsjednik ustaškog stegovnog suda u gradu. Godina 1945. nova komunistička vlast osudila ga je na smrt strijeljanjem. zbog izdavanja pojedinih simpatizera NOP–a ustaškim vlastima.
Makanec i ”Uskrsnuće hrvatske države”
Ubrzo nakon Gašičeva pogubljenja kao predsjednik gradske općine samo nekoliko mjeseci, od svibnja do studenog 1940. godine postaje Nikola Grdinić, prvi koji je rođen u bjelovarskoj seljačkoj obitelji te prvi iz redova HSS–a. Pravnik po struci koji je zanat ispekao na Sveučilištu u Zagrebu, poslije trgovac, da bi u 22–oj godini ušao u spomenutu stranku. Uskoro postaje blagajnik, a potom i glavni u gradu. Doduše vrlo kratko jer odmah nakon njega, u studenom 1940. godine (također na kratko), tu poziciju preuzeo Julije Makanec, političar, filozof i pisac te bivši profesor bjelovarske Gimnazije, član HSS–a, izraziti hrvatski nacionalist koji je u ustaške redove prešao tajno te 8. travnja 1941. godine u Bjelovaru proglasio ”uskrsnuće hrvatske države”. Bio je ministar narodne prosvjete u ustaškom režimu, a koncem svibnja 1945. godina Britanci su ga nakon uhićenja u Austriji izručili novoj komunističkoj vlasti. Nakon suđenja u Zagrebu je likvidiran, a mjesto ubojstva i gdje je pokopan ni danas nije poznato.
Ostavka zbog bolesti
Nikola Božičević bio je gradski načelnik od 15. kolovoza 1941. do 5. siječnja 1943. godine. Rođen je u Oštarijama nedaleko Ogulina, a prije nego je stigao u Bjelovar gdje je postao tajnik HSS–a radio je posao financijskog inspektora. Nakon osnivanja NDH imenovan je tabornikom grada Bjelovara, a potom i gradskim načelnikom. Prema elaboratu komunističkih vlasti, spomenuti je strijeljan 1945. godine. ni tri mjeseca otkako je Blažević, vjerojatno silom otišao s čelnog mjesta Grada Bjelovara, na njegov mjesto došao je Slavoljub Kolesarić koji je na tom mjestu ostao jedva godinu dana, do 5 siječnja 1944. godine.
-Bio je pukovnik u mirovini podrijetlom iz stare bjelovarske obitelji. Za vrijeme svog kratkotrajnog mandata svim silama se trudio poboljšati socijalnu situaciju u gradu koja se uslijed rata sve više pogoršavala. Osnovao je gradske dječje ”Obdanište”, preuredio gradsku ubožnicu te osnovao humanitarnu udrugu ”Za bližnjeg”. U tim akcijama mu je značajno pomagala supruga, no zbog bolesti je morao dati ostavku–piše Karaula u svom članku.
Đurđevčanin na čelu Bjelovara
Glavnu stolicu grada umjesto angažiranog Božičevića godinu dana kasnije, točnije 5. siječnja 1944. godine preuzima Mato Belobrk rodom iz seljačke obitelji iz Đurđevca koji se po povratku iz Prvog svjetskog rata doseljava u Velike Sredice gdje postaje zemljoradnik. U prvo vrijeme, sve do 1929. godine je izraziti pristaša pravaša, no kako je bio pod stalnim nadzorom, povukao se za vrijeme diktature. Slom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine zatekao ga je u redovima jugoslavenske vojske u Ferdinandovcu nedaleko Đurđevca te se odmah uključuje u razoružavanje bivših jugoslavenskih odreda. Nakon osnivanja NDH imenovan je za ustaškog logorskog pobočnika. Nakon svibnja 1945. godine njegova je sudbina nepoznata.
”Ni nakon 1945. godine nije bilo bolje”
S Božićevićem kao gradskim načelnikom završila je jedna turbulentna era koja je u sebi imala čak dva svjetska rata, a potom je započela druga era Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koje je trajala sve do početka 90–ih godina. Tijekom tog perioda od 45 godina na čelu Bjelovara bila su mnoga imena kojih ćemo se dotaknuti u jednom od idućih članaka. Šte se tiče perioda od 1871. godine do 1945. godina, autor Karaula je na kraju dopisao i zaključak svog istraživanja u kojem između ostalog stoji;
-Međutim, ni nakon 1945. godine nije bilo bolje. Na vlast je došla Komunistička partija Jugoslavije, odnosno Komunistička partija Hrvatske koja nije dozvoljavala slobodne izbore, a ni njezini ljudi na čelnim funkcijama u gradu nisu bili izraz slobodne volje građana. Tek je slomom komunizma 1990. godine i višestranačkim izborima došlo do izbora pravih predstavnika građana Bjelovara–stoji u zaključku Karaulinog znanstvenog članka.
