Narodni heroj Petar Biškup Veno godinama prkosi bjelovarskom politikanstvu

Od samostalnosti Hrvatske u Bjelovaru preimenovan je velik broj ulica, osnovnih škola pa i tvornica. Nestajala su imena osoba koje su imale veze s komunizmom i antifašističkim pokretom, a u tom procesu i imena osoba koje su imale veze sa Srbijom, posebice one srpskog podrijetla.

”Narodni heroji ”padali” su brže nego u Narodno–oslobodilačkoj borbi” –vispreno je zaključio Vedran Brkulj, kolega novinar s jednog nacionalnog portala kada se prije nekih godinu dana obradio temu preimenovanja ulica u Zagrebu u kojem je odlukom Gradske skupštine Trg maršala Tita preimenovan u Trg Republike Hrvatske.

Od Bakića do Tita

Njegova rečenica može se primijeniti i za Bjelovar. Ulične ploče s imenima osoba koje su bile angažirane u NOB–a zaista su padale ”k’o kruške”.

Nekadašnja bjelovarska tvornica traktora nosila je ime narodnog heroja Tome Vinkovića. Primjer su i četiri bjelovarske osnovne škole koje su u Jugoslaviji nosile naziv Milana Bakića Baje, hrvatskog komunista srpskog podrijetla, obrazovanog partizana Franka Wintera, potom Titovog druga, oficira i sudionika Oktobarske revolucije Steve Šabića te na kraju i samog Josipa Broza Tita.

U poznatije partizane bjelovarskog kraja ubraja se i dr. Emilija Holik po kojoj je nazvan Medicinski centar Bjelovar. Međutim, njeno ime je nestalo odlukom Poglavarstva BBŽ u početkom 1994. godine kada je Medicinski centar podijeljen na tri zdravstvene ustanove.

Jedini koji je u Bjelovaru uspio ”preživjeti” izmjene je Petar Biškup Veno, istaknuti antifašist koji je odlikovan ordenom narodnog heroja, a ploča s njegovim imenom i dalje označava jednu od najdužih ulica u Gradu Bjelovaru.

Povijest kaže kako je Petar Biškup Veno rođen 4. travnja 1918. godine. Osnovnu školu je pohađao u rodnom selu, a soboslikarski zanat učio u Bjelovaru. Sudjelovao je u nizu štrajkova i demonstracija protiv režima, a 1937. godine je primljen u Komunističku partiju. U slobodnom vremenu proučavao je marksističku literaturu. Godine 1940. pozvan je na odsluženje vojnog roka, u vojsci ga je zatekao rat. Poslije stvaranja ustaške države, Petar Biškup je mobiliziran u domobrane. Kao domobran je dobio naređenje da mora čuvati oko tri stotine mrtvih seljaka, koje su tog dana ustaše pobile u selu Gudovcu, kraj Bjelovara. Potresen tim prizorom, istog je trenutka bacio pušku i dezertirao. Vratio se u Zagreb, i ondje počeo organizirano raditi. S grupom omladinaca je sudjelovao u akciji paljenja stadiona na zagrebačkoj periferiji Svetice koji je trebao poslužiti kao prihvatni punkt za smještaj interniranih građana.

Bilogorski partizan

Ubrzo poslije ove akcije, Petar Biškup odlazi s grupom radnika i studenata u partizane gdje je dobio ime ”Veno”.

Njegova grupa najprije je operirala u neposrednoj blizini Zagreba, ali kada je, poslije jednog sukoba s ustaškim oružnicima kod Sesveta, za njom krenulo nekoliko potjera, grupa se uz teške gubitke morala povući prema Kalniku i Bilogori. Kao kalnički i bilogorski partizan, sudjeluje u mnogim borbama i postaje politički komesar Bilogorske čete. Početkom 1942. godine je prekomandiran u Slavoniju, i u slavenskim jedinicama se razvija u iskusnog starješinu. Postaje komesar bataljona 16. slavonske brigade. Krajem 1943. je postavljen za političkog komesara, a nešto kasnije za komandanta 18. slavonske brigade. Kratko vrijeme radio je Veno i u agitpropu. Politički izgrađen, natprosječno obrazovan, s izrazitom sklonošću za literaturu i umjetnost, Veno je odlično obavljao i taj posao. Tokom 1944. godine prekomandiran je iz Slavonije u Zagrebačku oblast. Postao je komandant 32. divizije X zagrebačkog korpusa. Jednom je neprijatelj iznenadio jedinicu u kojoj se Veno nalazio. Pošto su Nijemci iznenada upali u selo, zavladala je panika. Veno se prvi snašao. Zgrabio je puškomitraljez, i ne krijući se krenuo prema neprijatelju. Vidjevši ga, borci su se snašli i odbili napad.

Proglašen narodnim herojem

Poginuo je 28. travnja 1945. godine, 15–ak dana prije ulaska njegove divizije u Zagreb. Počele su završne operacije za oslobođenje Jugoslavije. Njegova divizija se borila s kombiniranim ustaško–njemačkim snagama kod sela Pčelić, između Virovitice i Podravske Slatine. Obišao je položaje i zatim otišao na divizijsku osmatračnicu gdje ga je neprijateljski snajper pogodio u prsa, a umro je na putu do bolnice. Bio je sahranjen u Slatini, a posmrtni govor na sahrani održao mu je Kosta Nađ, zapovjednik Treće armije JA. Njegov grob je kasnije premješten na groblje Sv Andrije u Bjelovaru.

Narodnim herojem proglašen je 14. prosinca 1949. godine.

Po Josipu Ružičkom, narodnom heroju još i danas nosi ime osnovna škola u Končanici. (ika)