Nekadašnji malci u školu su dolazili spretni, ovi današnji ne koriste čak ni sve prste na ruci

Ovih dana u školu je krenula još jedna generacija prvašića (ne, ne mislim na one iz jednog hrvatskoga grada, ti su prvašići sada maturanti od kada su se rodili 2005. godine). #vrimeje

Mislim na ove male glavice iz cijele Hrvatske kojih je sve manje i koje ulaze u sustav koji ponekad ne razumiju ni oni koji u njemu rade. Smjestit ćemo ih u klupe, natovariti knjigama, zadaćama i očekivati da budu uspješniji od svojih roditelja.

A onda će za koji dan kod nekih početi problemi, dijagnoze kojih je nekada bilo puno manje.

Ponekad je razlog što je sustav nekada u prošlosti puno teže identificirao djecu s problemima, a ponekad jer su njihovi roditelji, bake i djedovi u školu poslije ljeta dolazili oguljenih koljena i laktova, s pokojom masnicom jer su ljeto proveli trčeći, skačući, padajući.

Najvažniji i često jedini video poticaj je bio u 19.15 sati svaku večer. I prijepodnevne emisije ”Opstanka” i sličnih dokumentarnih emisija. Danas bi taj naziv ”Opstanka” sigurno nosio neki reality show u kojem sudionici odsnimaju svoje pa odu na hotelsku večeru.

Od penjanja po trešnji do tableta 

A ovi malci s početka priče, većina ne zna uloviti loptu, trče rijetko, na drvo se ne smiju uspeti i jer će ih u tome spriječiti oni isti roditelji, bake, djedovi…a oni su puni energije jer se po tome ne razlikuju od svojih predaka i onda ćemo im u ruke gurnuti tablet, mobitel, skrolanjem po uređaju će dobiti dovoljnu dozu hormona uzbuđenja i sreće jer će stalno iskakati novi sadržaji, aplikacije će ga analizirati i davati mu još više hormona.

A njegovi roditelji i drugi preci su te hormone dobivali onog trenutka kada su igrali skrivača pa nakon brojanja do 100 našli i zadnjeg skrivenog, trčali su igrajući se lovača i pritom mijenjali smjerove, penjali su se po susjedovoj trešnji, igrali se kauboja, Indijanaca i onih nekih drugih vojski.

Prst ”viška”

I onda dolazimo do problema, ovi nekadašnji malci su u školu dolazili spretni, nisu imali problema s procjenom u vidu, fina motorika ruke je bila savršena jer su se špekulali, mijesilo se blato, igrao se gumi-gumi, crtala se po asfaltu školica, trčalo se, penjalo, padalo, ni jedan tobogan nije bio previsok.

Ovi današnji ne koriste čak ni sve prste na ruci, oči su im se privikle na ekrane i trome su, ne trče, ne skaču, ne mogu dobro primiti olovku, teško čitaju…

Dječja igrališta u većem dijelu hrvatskih gradova su nesuvremena i što je najgore, nesigurna. Tako da ovi gradski malci ni nemaju gdje skakati, penjati se, spuštati, klackati, ljuljati…i za to smo krivi mi, nisu oni.

A imamo ih sve manje, o njima ovisi i naša starost, a bit će ih još manje. Jer mladi roditelji nemaju gdje smjestiti djecu u vrtiće, školske zgrade su zastarjele i nefunkcionalne, roditelji pomalo popuštaju i puštaju djeci nekontrolirano korištenje tehnologije i gubimo svi…

Tehnologija kao alat, a ne kao svrha

Neke, nazovimo to naprednije nacije od nas, pomalo zabranjuju tehnologiju mlađim uzrastima, pogotovo u školi, Nizozemci čak potpuno u nižim razredima škole, Finci kao pioniri u korištenju tehnologija shvaćaju da počinju zaostajati u stvarima u kojima su nekada bili prvi u svijetu, a sad su na rubu prvih 10.

Nadam se da ćemo neke stvari i mi shvatiti… dok još imamo ovih malaca.