Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Danas je sveti Nikola, a meni, generaciji ’82 uvijek navru ista ona topla sjećanja.
Nekada smo bili sretni kad bismo u čizmici pronašli slatkiše, mandarine, možda kakvu sitnu igračku ili špekulje (tako smo ih zvali u Bjelovaru).
Bilo je to doba skromnosti i baš je zato imalo neku posebnu čar.
Naravno, znalo se dogoditi da se u čizmici nađe i šiba, poruka od Krampusa da sam bio zločest i da se trebam malo popraviti.
I vjerovao sam u taj mit sve do svoje 11. godine, baš one kada je Bjelovar bio rekorder po visini palog snijega.
Tada se desila jedna epizoda koja mi se urezala u sjećanje.
Odlučio sam detektivski dokazati da ću konačno uhvatiti svetog Nikolu na djelu.
Čizmicu sam stavio na kantu za smeće u kuhinji, odmah ispod na kip otvorenog prozora. Zabundao se kao eskim, izašao iz zgrade, prešao preko puta do susjedovog vrta i čučnuo u snijeg, gledajući prema našem prozoru.
U visokom snijegu sam proveo možda sat i pol.
Promrznut i razočaran što nisam uspio uhvatiti sv. Nikolu odlučio sam se vratiti u kuću.
Ušao sam u kuhinju i na čizmicama ugledao veliku vrećicu s poklonom.
Tada sam shvatio da su moji roditelji su zapravo bili sv. Nikola.
Bio sam pomalo tužan jer mi se razbila iluzija o čovjeku s bijelom bradom koji dariva djecu, ali istodobno sretan jer sam spoznao da su taj dobri lik zapravo bili moji roditelji.
I to mi je bilo još ljepše.
Pokloni su me kao malog uvijek razveselili, bez obzira koliko skromni bili, a šibu koja je bila znak da sam te godina bio zločest shvaćao sam dosta ozbiljno i stvarno se trudio popraviti svoje ponašanje.
Čini se da moja generacija nije bila toliko zahtjevna.
Naravno, sanjali smo i željeli modernije i skuplje igračke, ali bili smo iskreno zadovoljni s malim stvarima.
Sjećam se onih običnih gumenih Coca-Cola bombona koje sam sutradan ponosno dijelio prijateljima po školskom hodniku. Svi su ih s guštom žvakali i posve sretni i neopterećeni smo svi zajedno kvarili zube.
Danas je, sasvim razumljivo, posve drugo vrijeme.
Stvari su napredovale, djeca su zrelija, u određenim stvarima pametnija, ali i da nikoga ne uvrijedim, puno zahtjevnija.
Danas se u čizmici pronalazi PlayStation 5, igračke vrijedne po 500 eura, gamerske stolice, novac, dvije kile čipsa i čokolade, po mogućnosti Nutelle…
Što veće, što skuplje. Čini se da se darovni ciklus pretvorio u mali cirkus.
Čast skromnim iznimkama, ali većini djece danas je nezamislivo da u čizmici pronađu glupe naranče, da mama ispeče čupavce ili da te tata jednostavno pomiluje po glavi.
Ali da, vremena su jednostavno drugačija.
Ipak, meni su drage one skromne uspomene iz djetinjstva. Kad si nešto dobio, pa makar i sitnicu, bio si presretan.
Skromno smo odgojeni, većina nas iz radničkih obitelji tako da nije bilo razbacivanja, a kamoli dekadencije.
Naši roditelji bili su još skromniji, a djedovi i bake tek posebno.
Majka mi je jednom s velikim žarom u očima pričala kako je prvi put dobila svoje prave, lijepe cipelice, dar malo imućnijeg strica koji je živio u Zagrebu ili Rijeci, više se ni ne sjećam. ali to je za nju bilo kao da je dobila na lotu.
I zato kad dođe dan svetog Nikole, uvijek se sjetim Balaševićeve ‘’Neki novi klinci“ i stiha ‘’Kroz maglu treperi devet svijeća na torti, tad sam dobio par mandarina i malog bijelog zeca…’’
Ti stihovi me vrate u ono skromno vrijeme djetinjstva.
I znate što?
To mi je dovoljno.
Sretan sam, zadovoljan, i toplo mi je oko srca.
