Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Dragi čitatelji,
prije nekoliko dana HZSN (Hrvatske zbor sportskih novinara) objavio je žalosnu vijest:
”Iznenada je u 70. godini preminula uvažena hrvatska sportska novinarka: RADICA JURKIN (Šibenik, 6. prosinca 1954. – Zagreb, 7. rujna 2024.)”
Vrlo je impresivna njena radna biografija. Kao diplomirana sportska novinarka Fakulteta za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet) bila je zaposlena u Vjesniku, radila je kao glavna tajnica Saveza za fizičku kulturu Medveščak, zatim kao koordinatorica u Zagrebačkom športskom savezu, predavala je tjelesnu i zdravstvenu kulturu u srednjoškolskom obrazovanju, a od 1995. pa sve do umirovljenja radila je u HOO (Hrvatski olimpijski odbor) kao voditeljica Odjela za informiranje i izdavaštvo i kao tajnica Komisije za informiranje i izdavaštvo te je bila i članica uredništva časopisa ”Olimp”.
Koautorica je prve cjelovite monografije HOO-a ”Na putu olimpizma: Hrvatski olimpijski odbor 1991. – 2006.”, kao i monografije ”Hrvatska olimpijska obitelj”.
Dobitnica je godišnje državne nagrade za sport ”Franjo Bučar” 2005., za osobit doprinos u promicanju olimpizma među djecom i mladima.
Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je Spomenicom Domovinskog rata 1994.
Godine 2019. u okviru HOO otvorena je Knjižnica u svrhu očuvanja materijalne baštine bogate povijesti hrvatskog sporta. Radicina uloga u utemeljenju Knjižnice je ogromna.
Usput, na njenim policama svoje je mjesto našla i moja knjiga ”Povijest sporta u Novoj Rači”. Još je vrijedno spomenuti da je na mjesto glavne tajnice HDPS (Hrvatsko društvo za povijest sporta) bila imenovana 2021., a tu je dužnost obnašala tri godine.
Radica Jurkin moja je draga prijateljica, kolegica i ”cimerica” iz vremena kada smo zajedno studirale na Fakultetu za fizičku kulturu (popularnom DIF-u). Proživjele smo burnu i raznim iskustvima ispunjenu mladost, a te su nam uspomene poslije u životu uljepšavale susrete.
Zato se ovim
SJEĆANJEM
na naše zanimljivo upoznavanje i trenutke našeg prvog susreta, o kojemu je ona uvijek rado pričala, od nje opraštam žalosnog srca i u suzama.
Naše se poznanstvo dogodilo u vrijeme kada nije bilo Facebooka, Interneta i chatanja, pa čak ni telefoniranja, što je danas mladima nezamislivo. Bilo je to vrijeme ”Malih novina” i ”Plavoga vjesnika”, vrijeme razglednica, dopisnica i bijelih kuverata koje smo zvali pisma i kojima smo se dopisivali. Naime, kad sam išla u 7. razred osnovne škole (1967.) jedna je djevojka Radojka, Rada, Lugović, iz Bilica kraj Šibenika (poslije Radica Jurkin) izrazila svoju želju za dopisivanjem u ”Malim novinama”. Javila sam joj se, zamislite, od hrpe pisama koje je dobila odabrala je mene. Redovito smo si pisale i time obuhvaćale razne životne teme, svoju sreću i tugu dijelile smo putem pisama, bilo je vidljivo kako imamo puno zajedničkih interesa, i da nam ovakav način komunikacije odgovora.
Na ljetnim školskim praznicima nakon završetka 2. razreda gimnazije, Rada mi je objavila radosnu vijest kako ju njena stroga mama Marija pušta, da tako kažem, na put u Novu Raču k prijateljici Dragici. Svi smo u kući bili uzbuđeni, roditelji i brat, a ja posebno i sretna.
Dakle, početkom kolovoza (1971.) jedan tatin prijatelj, koji je imao automobil, i ja, u kasnim smo satima navečer išli na Željeznički kolodvor u Bjelovar dočekati moju prijateljicu, dolazila je vlakom iz Šibenika, odnosno iz Zagreba gdje je presjedala.
Iako smo ponekad razmijenile putem pisama nekoliko svojih fotografija, iz kojih sam mogla spoznati koliko je lijepa i fotogenična, našim prvim susretom, zapravo njenom ljepotom markantne, nesvakidašnje face bila sam zadivljena. Taj naš prvi susret u trenutku je bio zaslađen smijehom, nije se znalo koja koju više zarazno izaziva. Tako opuštene i u smijehu ušle smo u našu kuću na čuđenje roditelja.
Mama je samo kratko rekla tati: – O, pa sad se bu naša ći imala s kim smijat!
”Nije mogla vjerovati da može jesti koliko joj srce želi”
A mama nas je dočekala s obilnom večerom, kako je to već običaj u našem kraju: juhom od pileće sitnine s noklicama od jetrica, pohanim piletom, pečenim mladim krumpirom, salatama od cikle i krastavaca s vrhnjem i na kraju večere na stolu je bila ”gibanca” sa sirom i još nekoliko mlinaca s jabukama.
Rada nije mogla jesti, svi smo mislili kako je to od umora. Noću nismo dugo, dugo zaspale jer smo pričale, a nju su dodatno mučili veliki jastuci od guščjeg perja jer joj je glava previše upadala u njih, kako je rekla i još dodala: – Ovo u Dalmaciji ne postoji!
Ujutro, nažalost opet nije mogla jesti. Mama se zabrinula, jer se potrudila da nam na stol servira obilati doručak, a Rada je rekla da će joj to teško past na želudac, da ne može ”ist”.
A moja mama njoj;
– Kaj bi ti teško opalo, samo uzmi, moraš jest! No, ubrzo je prihvatila našu kuhinju, naše čuspajze, žgance, meso iz masti i sve drugo, ali bi uvijek pitala: – A što je sad to, što to sad jedemo?
Dobili smo dojam da je zapravo počela uživati u hrani. Kolače je obožavala, i kad smo za Velku Mašu (Gospu) ispekle šest vrsta sitnih kolača i još nekoliko štruca dizanih od oraha i maka, nije mogla vjerovati… i nije mogla vjerovati da može jesti koliko joj srce želi i da je mama još na to potiče.
”Svaki novi trenutak našeg druženja za moju Radu bio je novi i novi doživljaj”
Kaže da tako nije u Dalmaciji. Još je više bila fascinirana prirodom koja nas okružuje. Vodila sam je u ribolov s tatom i bratom na rukavce Drave, u šumu brati vrganje i morala sam je fotografirati kako grli stari hrast, ili kako stoji kraj stabljike kukuruze jer je njenom visinom bila začuđena, fotografirala sam je i kako bere cvijeće na livadama i u bukete stavlja, kako rukama hvata male ribice (bijelke) u našem bistrom potoku, pa gdje stoji na ”pralu” našeg ribnjaka u kojemu peremo robu… Nije mogla vjerovati da mi upravo tu peremo robu, a da se istovremeno tu kupaju i naše guske. Jedno jutro mama je snažno kucala na vrata sobe u kojoj smo spavale i tražila da se dižemo jer moramo tjerati krmaču koja se cvili k Škojcu. Radi nije bilo ništa jasno… Škojc je ime čovjeka koji ima neraste, objasnila sam joj.
Ustale smo se i nakaradno obukle za tjeranje krmače k nerastu. Svaka je jednu nogavicu hlača zafrkala skroz do gore, do prepona, obukle smo široke tatine košulje (a moj tata je bio snažan čovjek) i kape, koje su nosili radnici u mlinu, gdje je tata bio upravitelj, stavile na glave, namazale usnice crvenim štiftom… Rada nije mogla vjerovati kako mama razumije naše mladenačke porive, kako je tolerantna i kako nam se zapravo smije, jer kod njene mame Marije takvo što ne bi prošlo.
Svaki novi trenutak našeg druženja za moju Radu bio je novi i novi doživljaj. Jako je voljela moju obitelj i našu pitomu bilogorsku prirodu. A te različitosti u odnosu na njenu dalmatinsku kulturu življenja jako su je opčinjavale, poslije je svojim mnogim prijateljima i obitelji voljela pričati o burnim impresijama koje je doživjela prilikom prvog susreta s kontinentalnim dijelom Hrvatske, bjelovarskim krajem, Novom Račom.
”Draga moja Radice…”
Radicinu biografiju krasi i objavljena knjigu za djecu pod naslovom Športići. Poklonila mi ju je 2006., a posveta me je razveselila: ”U ime starih djetinjih dana i mojeg prvog susreta s Bilogorom mojoj dragoj prijateljici Dragci iz Nove Rače”. Danas ta knjiga krasi biblioteku moga malog prvašića Petra Ščrbačića.
Draga moja Rado, draga Radice,
otputovala si gore, tako je odredio dobri Bog i sigurna sam da ti je već našao neko lijepo mjesto kraj sebe, ili možda već pjevaš u nekom novom crkvenom zboru koji je čekao baš tvoj prekrasan glas. Sve dobro i lijepo zaslužila si svojim životom ovdje dolje, gdje si puno toga nevjerojatnom energijom, znanjem i voljom napravila i ostavila na dobrobit našoj široj zajednici. Jako sam na tvoje uspjehe ponosna, a sigurna sam da su još ponosnija i tvoja djeca – kći Ivana, sin Franjo i unučad. Obećavam ti – biti ću u kontaktu s njima i uvijek ću im svojim životnim iskustvom pomoći ako me za bilo što zatrebaju!
Tvoja Drag’ca!
