(Ne)sretni dabar

Čini se da je dabar nakon istrjebljenja u 19. stoljeću ponovno osvojio vodotoke na potezu od Međimurja do Kupe. I to zahvaljujući projektu povratka devedesetih godina koji bi po zakonu koji danas vrijedio kazne do 25 tisuća kuna po dabru, a uvezeno ih je nekoliko desetaka. Danas je za takav pothvat potrebno odobrenje ministarstva nakon izrade studije utjecaja na prirodu i javne rasprave. Istovremeno, dabar je danas strogo zaštićen kao lovna vrsta s cjelogodišnjim lovostajem, pa odstrel donosi višestruko veće kazne.

Problem za voćare

Moguća tajna uspješnog širenja dabra mogao bi biti nedostatak nekadašnjih prirodnih neprijatelja koje smo također ili istrijebili ili potisnuli. No, njegov uspjeh problem je za vlasnike voćnjaka, šuma i kukuruza uz potoke. Ponekad svojim branama onemogućuju dotok vode u ribnjake. Iz tih razloga prije unosa divljih vrsta rade se studije poput onih za povratak sivog sokola (odbijeno zbog uništenog izvora hrane–tekunice koja je također izumrla) ili uzgoja kineskog crnog amura (odobreno jer ne preživljava slobodna u prirodi).

Interventni odstrel

Tim studijama pokušava se predvidjeti invazivnost neke vrste kao što su takvima zadnjih desetljeća iskrsnuli ambrozija, bubamare, crvenouhe kornjače i mnoge druge. Neke vrste sa sobom mogu donesti i nove parazite ili štetnike u poljoprivredi.

Istovremeno, u crvenim knjigama ugroženih vrsta vodozemaca i gmazova, leptira, ptica, vretenaca, sisavaca, riba i drugih predviđeni su planovi upravljanja zaštićenim vrstama kako bi se mjere zaštite ali i same ugrožene vrste međusobno nadopunjavale u prirodi, a ljude pripremilo na njihovu prisutnost. Tako bi za dabra trebalo predvidjeti moguće područje rasprostiranja, koje mu usjeve tamo ne uzgajati i kako žicom braniti pojedina stabla ukoliko nije moguće uzgajati nešto drugo ili preseliti uzgoj negdje drugdje. Jer ako se ne pripremimo štete možemo samo zbrajati jer interventni odstrel dugoročno ne rješava problem niti nadoknađuje štetu.

Plan gospodarenja

Ali tko je zadužen da piše planove upravljanja?

Prvotno je to trebao biti posao Državnog zavoda za zaštitu prirode. Uštedama na broju ravnatelja, upravnih i nadzornih odbora zavod je spojen s Agencijom za zaštitu okoliša, pa je nastala Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. U tom postupku ”zaštita” je netragom nestala.

S početkom 2019. godine i ta je agencija ugašena, a obaveze sa zaposlenicima preuzelo je Ministarstvo energetike i zaštite okoliša. S obzirom da Ministarstvo poljoprivrede već godinama donosi plan gospodarenja dabrom kao lovnom vrstom, mislite li da će ministarstvo okoliša odraditi taj posao, nakon što je Vlada ugasila većinu strukovnih zavoda i agencija, a niti jednu općinu? Naravno da država niti radi rezove na strani političke strukture niti podiže učinkovitost institucija namijenjenih građanima, dok god građani toleriraju rezove o svom trošku.