Piše: Željko Rukavina
Kroz povijest se pokazalo da su svi vladari od pamtivijeka do danas duboko u duši razbojnici, koji pohlepno žele tuđi novac. Tu je Hrvatska ”uspješnija” na svjetskoj sceni od Dalićevih izabranika. Stoga je jasno da se naša zemlja gotovo ne može iskobeljati iz vrtloga koji ju svakim danom sve više vuče prema dnu. Uživaju oni koji se u toj moralnoj žabokrečini snalaze poput krokodila u mutnoj vodi. Nekoliko je uzroka i razloga.
Na prvom mjestu je moral. Naša zemlja je moralno uništena. Nakon prvih višestranačkih izbora se proces moralnog truljenja, a koji izaziva i ostale bolesti se ubrzao. Naravno da je tu korupcija u svim oblicima odigrala ključnu ulogu. Najprije se moramo podsjetiti na dobre primjere poput Dubrovačke Republike i Singapura koji su naša suprotnost u upravljanju javnim dobrima. Kod njih je financijska odgovornost u odnosu spram Hrvatske u nekoj drugoj galaksiji. Dubrovački statut i Etički kodeks su bili puni antikorupcijskih elemenata. Odredbi kojima se rizik korupcije, utaje… svodio na minimum.
Statut je imao cilj odrediti da svaka osoba zna zadaću i odgovornost. Povrh svega i da se zna da ”služba pripada Republici, a ne vlasteli”. Državna služba se isključivo smatrala kao služenja općem dobru zajednice. Mandat kneza trajao je mjesec dana. Tako da je i želio, nije se u tako kratkom roku ni mogao “uvezati”. Stoga mu je jedino “preostalo” da vodi brigu za opće dobro. Imao je isti tretman kao i drugi građani. Nije se vozio u “zlatnim kočijama” kao današnja vlastela ili Božji “izaslanici” s Kaptola koji isključivo vodi brigu o sebi. Izokrenuli su Statut grada pod Srđom pa su usvojili onu čuvenu izreku Luja XIV, – Država to sam ja.
Francuski kralj je to izrekao u dobi od 16 godina, ali mu to unatoč mladenačkoj nezrelosti “povijest” nikada nije oprostila. Singapur je do 1982. godine, do donošenja Antikorupcijskog zakona, bio među vodećima u korupciji. Istog dana po provedbi zakona uhapsili su 142 ministra i državna službenika. Danas su uzor. Tko će kod nas “prepisati” Statut iz Dubrovnika ili Singapurski zakon?
Još je veća nepoznanica tko bi to sproveo. Hrvatsko sudstvo? Pa ono je dno dna. Da pravosuđe štima država bi bila daleko uređenija. Ne bi poput Singapura imali jedan posto siromašnih i bili oslobođeni državnih poreza kao u Singapuru, ali bi imali razumnu stopu. Uz ostalo imaju i sjajnu zdravstvenu zaštitu. Bolnice su nam poput srednjeg vijeka, gdje se zahvati obavljanju na živo. Tamo bi ministru poput Vili Beroša, napravio takav kaos i zbrku u svom resoru, odmah bi mu navukli košulju čiji se rukavi vežu na leđima.
Procjenjujem da se moralna erozija sunovratila 1990. godine i to negativnom selekcijom ljudi koja traje tri desetljeća. Franjo Tuđman je započeo s Incitatima. Incitat (latinski: Incitatus) je bio najomiljeniji konj rimskog cara Kaligule, poznat po tome što mu je Kaligula davao počasti poput senatoru. Tako se i naš prvi predsjednik Franjo Tuđman okružio ne konjima već ljudima koji se tako “tituliraju”. Incitati su osobe imenovane ili izabrane na neku važnu dužnost iako je svima pa i njima jasno da je nisu sposobne ili dostojne vršiti. Dobar primjer su generali koji su prije toga bili geometri, šoferi, mehaničari…
Tuđmanu su oni trebali jer su mu se divili i u njemu vidjeli Nebesku “providnost”. A kako i ne bi? Ujedno se time narugao svim školovanim generalima, koji bi u raspravama pokazali, ne da su mu dorasli nego da su u pojedinim procjenama iznad njega. Ali mu to taština nije dozvolila. Tako je (bilo) i u gospodarstvu, diplomaciji… Završni čin Hrvatske tragedije (sposobni stop – podobni naprijed) se ogleda sveopćom privatizacijskom pljačkom, ali i srozavanjem na diplomatskom i međunarodnom ugledu. Na temu privatizacijske otimačine u jednom razgovoru s dr. Markom Veselica, koji je tada bio predsjednik Saborskog odbora i imao uvid u to zlo, saznao sam da je društvenog kapitala (čitaj poduzeća) do 1996. godine prodano za 52 milijarde dolara a u kasu je došlo 600 milijuna.
Znači, plaćeno je bilo nešto iznad jedan posto vrijednosti. Diskont od gotovo 99 posto ne daju i preprodavači ukradene robe. Tko to može izdržati? Pa pogledajmo samo ovu današnju bulumentu na vlasti. Premijer ne kontrolira nikoga osim eventualno zaštitara.
Naravno, ni ona vlast koju su sastavljale SDP-ove i HDZ-ove ranije ekipe isto bi trebale kleknuti u Mariji Bistrici i glasno izgovoriti – Moj grijeh, moj preveliki grijeh. Kad spominjem grijeh, onda nezaobilazno moram ukazati i na Kaptol, koji bi trebao biti moralna vertikala.
Svećenstvo se svojim ponašanjem javno narugalo svima. Pedofilija, pronevjere novca, nadmetanje s političarima tko će sjesti u skupocjeniji automobil…, njihov je kodeks ponašanja.
Zar nimalo ne pocrvenite kad s Oltara propovijedate o skromnosti, poštenju, moralnosti i drugim vrlinama? Zar je to put? Mislim da ne, ali u ovoj zemlji – Ništa nas ne smije iznenaditi.
A mi, Božje ovčice, mirno sve promatramo, umjesto da prihvatimo davno izrečeni poziv velikog A.G. Matoša – Glupani cijelog svijeta organizirajmo se jer smo većina.
