Baš kao što bumbar po zakonima aerodinamike ne bi trebao letjeti, tako ni trenutna hrvatska politička scena po kriteriju stvarnih rezultata zapravo ne bi trebala postojati.
U ovakvom obliku i s ovakvim rezultatima gotovo je endemska biljka u herbariju zapadnoeuropskih demokracija, a u stručnu literaturu zavedena je kao hrvatska politička degenija.
Dakle nešto kao velebitska degenija, ali nije baš cvijet, nego više kao neki korov. A ta hrvatska politička degenija ne samo da postoji, nego pokazuje nevjerojatnu vitalnost, te da čovjek ne povjeruje – čak i naglašenu perspektivnost.
Vitalnost politika zahvaljuje jedinstvenom tlu, na kojem samo ona i turbo folk mogu dobro uspijevati, a naglašenu perspektivnost činjenici da političku scenu možemo promatrati iz najmanje tri perspektive – iz perspektive političara, iz perspektive kakvih-takvih činjenica, i iz perspektive birača.
Perspektiva političara
Da bi shvatili perspektivu političara, morate prvo shvatiti njegovu strukturu i građu. Na razini ilustrativne paralele, a u svrhu lakšeg usvajanja gradiva, najbolje je prosječnog hrvatskog političara prispodobiti s atomom vodika, jer je vodikov atom najjednostavnije građe među atomima svih poznatih elemenata. Sastoji se od samo jednoga protona (jezgre) i jednog elektrona.
Dakle, oko te jezgre, tog ega, velikom brzinom juri jedan jedini elektron, odnosno jedna jedina ideja vodilja – kako da si pomogne, a da izgleda kao da on pomaže drugima. To naravno nikako ne može izvesti sam, jer iako malo toga u tom trenutku zna, instinkt mu govori da će ga provaliti u sekundi.
Uostalom, i sam bi sebe provalio.
Pa baš kao što je narod bez države kao govno na kiši, da citiram jednog od mnogih mudraca s kraja prošlog stoljeća, tako je i političar bez stranke uglavnom isto to, pa tu na scenu stupa još jedno bitno svojstvo vodika.
Vodik naime vrlo lako stupa u nebrojene spojeve, od kojih su neki vrlo eksplozivni i zapaljivi.
Isto političar, rekli bi u Bosni. Sam mali i neznatan, u spojevima čuda radi. S tim da je vodik uglavnom koristan. Kada neki ambiciozni komplikator poželi prevladati vlastita tjelesna i kognitivna ograničenja, okrene se obrazovanju, filozofiji, jogi, kontemplaciji, meditaciji, autogenim treninzima, trčanju i vježbanju, a naš se jednostavni vodik upiše u stranku. Navuče gaće preko hlača, i eto ti supermena.
Prvo što tamo nauči je to da je Feuerbach bio u pravu, a ne Marx u svojoj jedanaestoj tezi.
On, vodik, dakle definitivno nije tu da mijenja svijet, nego da ga tumači. Kome?
Pa biračkom tijelu, ne valjda sebi, jer je on u posjedu iskaznice koja jamči i dokazuje da je sveznadar opće prakse. E sad’, kojem to točno biračkom tijelu se obraća?
Pošto se još od samih prapočetaka demokracije u Hrvatskoj biračko tijelo dijeli na ”naše” i na ”njihovo”, naravno da se obraća ”našem” biračkom tijelu. Znanstvenici još tragaju za konačnim odgovorom zbog čega je to tako, a za sada su utvrdili tek sljedeće – biračko tijelo je iz nekog razloga poprilično rezistentno na činjenice, a potpuno neotporno na emocije (bijes je isto emocija), tako da je svako obraćanje ”njihovom” biračkom ne samo besmisleno, nego je i vrlo opasno.
Samo suicidalan ili samoozljeđivanju sklon političar iz čistog mira pokušava preobratiti ”njihovo” biračko tijelo.
Kakvo je, dakle, to ”naše” biračko tijelo?
Iz perspektive političara ,”naše” je biračko tijelo, za razliku od onog njihovog, vrlo, vrlo blizu savršenstva. Nije zahtjevno, želja gotovo da i nema, a ako i misli da ih ima, nisu zabrinjavajuće i neostvarive jer ionako nisu njegove. Želje ”našeg” biračkog tijela su isključivo i samo projekcije naših mogućnosti, temeljno je pravilo hrvatske politike i kao takvo je poznato baš svakom političaru, neovisno o takozvanoj ideologiji.
Zbog te konfuzije na željnoj bazi, ”naše” je biračko tijelo često baš onako simpatično zbunjeno. Kao dementna bakica koja s cekerom stoji na sredini sobe i pita se je li došla ili pošla. A to svaki ”naš” političar vrlo dobro zna i koristi. Poslije se vrhunski zajebava prepričavajući gotovo nevjerojatne anegdote kao što je recimo ona legendarna kada je krenulo ”naše” nezadovoljno, pokazat će se i neinformirano biračko tijelo po veće plaće i penzije, pa se vratilo informirano i zadovoljno jer je saznalo da ovakvih uspjeha kakve mi postižemo svijet još vidio nije.
Ne zna pravo ni prepričati kako mu je dobro. To mostova, to aviona, to postotaka, to ratova raznih, to sreće neviđene. I tko drugačije kaže, kleveće i laže.
A i ova najnovija pred i postizborna zajebancija ima kapacitet za TOP 5 najboljih političkih zajebancija ikada. Ta će se još godinama prepričavati uz čašicu. Trenutno vic ide ovako – Krenula su ”naša’ kao udružena biračka tijela smijeniti vlast, a napucikali su ih ”njihovi” kao udruženi političari.
Ideja je bila sljedeća – kada kao smijene vlast, a smjena vlasti nema alternativu, više kao neće biti korupcije, kao oslobodit će institucije, kao promijenit će izborni zakon i pravedno iskrojiti izborne jedinice, u hodu će kao smijeniti glavnog državnog odvjetnika, napraviti neophodnu reformu zdravstva i sve ono oko čega su se kao bezuvjetno složili još u Saboru. Nikakva, dakle, ideologija koja dijeli, dok se kao ne napravi sve neophodno za clean start.
I što se desilo? Ništa.
Na vlastito iznenađenje su shvatili da su uspjeli skupiti i više nego dovoljno mandata za smjenu koja ”nema alternativu”, pa su preneraženo počeli tražiti razloge zbog čega to nikako ne mogu i ne smiju uraditi.
I jesu li ih našli? Naravno da su ih našli!
Nećete povjerovati, ali smjena ”najkorumpiranije vlasti u povijesti” itekako ima alternativu, a to je vrlo lukrativni uzgoj nepomirljivih ideoloških i svjetonazorskih razlika! S tim će se baviti. Sada imaju posla da ne stignu glavu dići. Genijalno, jel’ da? I što im je na to reklo njihovo biračko tijelo? A što bi im reklo? Em su to naši ljudi, eno ih već se dva dana na smrt svađaju koja će glazba svirati na sprovodu ideje o smjeni vlasti.
Leti perje! Kao što vidite, osnovni je cilj svakog dobrog političara konstantno zajebavanje birača sa što više raznih pizdarija, jer birač vazda mora imati neku zanimaciju. Inače besposlenom biraču vrag brzo nađe posla.
Politika iz perspektive kakvih-takvih činjenica
Političari se ne slažu u toliko nebitnih stvari da bi stvarno bilo glupo pokušati ih nabrojati, ali u bitnim stvarima se zapravo savršeno slažu. Svi se slažu, i opozicija i pozicija, da uspjesi s kojim se Vlada hvali i diči, stvarno i jesu pravi uspjesi. Naivac bi pomislio da će opozicija osporavati kvalitetu tih uspjeha, ali drek – nije ni opozicija veslo sisala.
Jer što ako im se nekim grubim vlastitim previdom ili nepažnjom dogodi da dođu na vlast pa će morati bolje od toga?
Zbog čega da si iz mira rade nemir. No pogledajmo iz perspektive činjenica jesu li to stvarno uspjesi? Pođimo redom.
1. Hrvatska je dosegla 75 posto europskog prosjeka BDP-a po stanovniku iskazanog paritetom kupovne moći
Čak i prof. Cipek to smatra nekakvim uspjehom, ali je li uistinu 75% dosega bilo kakvog prosjeka stvarno uspjeh. Prosječna visina muškaraca u EU, recimo, iznosi 181 cm, a 75% tog prosjeka je točno 135,5 cm. Ili, prosječni IQ u EU je oko 100, a 75% je negdje oko 75.
Ili recimo sljedeći primjer – uzgajivači bikova moraju uzgojiti tovnu junad do klaoničke težine koja u prosjeku iznosi 625 kg.
Dođu li u 200 dana koliko traje tov do samo 75% te težine, a to je 150 kila ispod prosjeka, možda je trenutak da stočar promijeni zanimanje. Ili da bar provjeri zbog čega mu je tovna junad na samo 75% traženog prosjeka. Možda ustanovi i da mu je stočarsko znanje na samo 75% potrebnog prosjeka, tko zna.
Uz tih 75% europskog prosjeka, premijer se često zna pohvaliti i činjenicom da smo napokon stigli Mađarsku, a ona je osam godina prije nas počela musti EU fondove. Ok, ali mogao je za starije od 50 godina uspjeh i ovako objasniti. Sjećate li se kako je Mađarska nekada bila nerazvijena u odnosu na Hrvatsku?
E, pa sada smo ju napokon dostigli.
A da bi Hrvatska dosegla tih opjevanih 75% prosjeka standarda EU, najzaslužniji je naravno porast BDP-a, koji je u 2023. godine, kako se premijer isto zna pohvaliti; bio čak pet puta veći od prosjeka EU, a iznosio je 2,8%. Tim rastom, da se nitko osim nas ne mrdne s mjesta, dosegli bi prosjek EU za točno deset i pol godina, a Irsku za 39 godina. Što znači sljedeće – ukoliko dok ovo čitate imate šest mjeseci, gotovo da i nemate razloga za brigu.
A tu je još i struktura rasta našeg BDP-a per capita koja nam, eto, dugoročno baš i ne ide u prilog, jer je rast BDP-a, bar prema riječima zlobnih, ljubomornih i nezavisnih ekonomskih doktora znanosti, uglavnom generiran EU fondovima, inflacijom, smanjenjem broja stanovnika uslijed iseljavanja, inozemnim doznakama koje ti isti iseljeni stanovnici šalju u Hrvatsku, te povećanjem osobne potrošnje, odnosno međusobnom trgovinom tuđom, inozemnom robom.
I za kraj točke 1 – iako smo prije samo 20-ak godina imali gotovo istu startnu poziciju kao i Irska, sada smo po tim istim kriterijima kojima se hvalimo, tek na oko 35% irskog uspjeha, koji iznosi 212% prosjeka BDP-a po stanovniku iskazanog paritetom kupovne moći. Ako je nekome promaklo, mi smo na 75%.
Treba li poslije točke 1. uopće spominjati da je Pelješki most financirala EU, da ga je projektirao arhitekt Marjan Pipenbaher, u slobodno vrijeme Slovenac, da su ga sagradili Kinezi, a da su pristupne puteve izgradili Grci i Austrijanci? Treba li spominjati da su Belgijanci (oko 120% prosjeka EU) kupili 34 potpuno nova aviona F35, na postojeća 44 aviona F16?
I da Irska nema gotovo niti jedan borbeni avion, i da nije dio Schengenskog prostora?
Treba li uopće spomenuti da Danska i Švedska nisu uvele euro?
Ili da su i Albanija i Crna Gora članice NATO-a, a da Austrija i Irska nisu? ? Vjerojatno treba. I to jedno 100 puta svaki dan.
I za kraj, perspektiva birača
Sve u svemu, birači koji se ne upišu u stranku, gotovo da i nemaju perspektivu. Stoga dragi neupisani birači, sutra se upišite u stranku.
Ako ne promašite vrata, nema razloga da vas ne prime. Primaju baš svakoga.
